Lice i naličje fondova EU

U hrvatskom kontekstu, fenomen fondova EU potiče različite reakcije: on je i okvir za entuzijastični angažman, i povod terminalnom stupnju kritičke rezignacije; i mogućnost za zaradu, i apstrakcija koje se najbolje kloniti. Ipak, pognojen lajtmotivima hrvatske posttranzicijske svakodnevice – postojanom ekonomskom krizom, stereotipom da nešto što snažno konotira pojam Europe (ipak) ne može biti loše te raširenom praksom političkog utrživanja popularnih stereotipa – on se u relativno najviše slučajeva vjerojatno prometnuo u općeniti faktor nade u bolje sutra. Jer eto, konačno je netko na stol stavio konkretan novac i plan za njegovo investiranje. Stoga ćemo u analizu europskih fondova, a u političkom kontekstu “Europe kakvu više ne želimo” (S. Halimi), krenuti upravo s mjesta fondova EU kao takvih, tj. onoga što oni na mikro-socioekonomskoj razini jesu.

U formalno-institucionalnom pogledu, ključna sintagma u procesu praktičnog razumijevanja cjelokupne koncepcije europskih fondova je strateški okvir. slika 4I najmanji komunalni projekt (na papiru) mora biti usklađen s lokalnim, nacionalnim, europskim i sektorskim uredbama, strateškim razvojnim programima i sl. Najširi i opći okvir pruža Europa 2020, de facto “sedmoljetka” EU za tzv. programsko razdoblje 2014-2020. Dokument proklamira “pametan, održiv i uključiv rast”, definirajući pritom pet glavnih ciljeva s područja zapošljavanja, istraživanja i razvoja, klimatskih promjena i energetske učinkovitosti, obrazovanja te socijalne uključenosti i borbe protiv siromaštva. Ovih pet ciljeva ishodište je sedam glavnih inicijativa, iz kojih proizlazi 11 tematskih ciljeva. Na nacionalnim razinama svake članice EU prikladni oblik realizacije tematskih ciljeva definira se sporazumima o partnerstvu, npr. između RH i Europske komisije (EK), koji su pak okvir za nacionalne operativne programe (OP). U hrvatskom slučaju, u periodu 2014.-2020. način povlačenja sredstava iz proračuna EU reguliran je pomoću pet OP-a, od kojih su najopsežniji “Konkurentnost i kohezija”, “Program ruralnog razvoja” te “Učinkoviti ljudski potencijali”. OP-i, napokon, pružaju formalni okvir unutar kojega nacionalna upravljačka i posrednička (ugovorna) tijela (ministarstva, agencije, javni zavodi i sl.) osmišljavaju i raspisuju konkretne natječaje i javne pozive za prijavu projektnih prijedloga. Ovisno o vrsti i svrsi natječaja, nositelji/provoditelji/korisnici projekata mogu biti različiti tipovi organizacija, a katkad i fizičke osobe. Radi se, ukratko, o razrađenoj institucionalnoj infrastrukturi precizno definiranih procedura koje čine svojevrsni jamstveni kôd. Razumijevanje i pridržavanje tog kôda Komisiji predstavlja znak svrhovitog i transparentnog trošenja novca iz fondova.

Proračun EU za razdoblje 2014.-2020. iznosi oko 1.033 milijarde eura. Za naš lokalni kontekst, najzanimljiviju njegovu stavku čine Europski strukturni i investicijski fondovi (ESI fondovi). Iz njih se, posredstvom nacionalnih upravljačkih i ugovornih tijela, sufinanciraju projekti iz različitih sektora. Prvi od ESI fondova je Kohezijski fond (eng. CF), namijenjen financiranju infrastrukturnog (promet, energetika, okoliš) razvoja članica s BDP-om nižim od 90% prosjeka EU. Projekti poput energetski učinkovite obnove objekata, sanacije odlagalištâ otpada, izgradnje vodovodne i kanalizacijske mreže, dionica paneuropskih prometnih koridora i sl., sve se to sufinancira – država članica obvezuje se na vlastiti doprinos od 15 posto – iz Kohezijskog fonda, s ciljem smanjenja razlika između zemalja Unije, barem što se komunikacijske integriranosti i energetsko-resursne ekonomičnosti tiče. Drugi veliki ESI fond je Europski fond za regionalni razvoj (eng. ERDF). Sredstva iz njega namijenjena su sufinanciranju projekata koji bi otklanjanjem neravnoteže između regija EU trebali ojačati njenu socioekonomsku koheziju. ERDF sufinancira projekte istraživanja i razvoja, podizanja konkurentnosti malog i srednjeg poduzetništva, ulaganja u tehnologiju, ekonomiju bez CO2 i dr. Od 10,67 mlrd. eura, koliko RH stoji na raspolaganju iz ESI fondova 2014.-2020., 6,9 mlrd. dolazi iz ova dva fonda (s tim da je apsolutno najveći dio sredstava – 8,39 mlrd. eura – namijenjen ispunjenju opisanih kohezijskih ciljeva). Iz Europskog socijalnog fonda (eng. ESF) sufinanciraju se projekti i programi zapošljavanja mladih, mobilnosti radne snage, cjeloživotnog učenja, borbe protiv siromaštva i sl., ukupne potencijalne vrijednosti 1,51 mlrd. eura (u slučaju RH). Iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (eng. EAFRD) na raspolaganju su nam 2 mlrd. eura za sufinanciranje Programa ruralnog razvoja (nacionalni udio: 300 mil. eura), dok nam manji dio sredstava (253 mil. eura) može prispjeti iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo (eng. EMFF).

EU, ili preciznije, EK, sav gore opisan novac tretira i promovira kao bespovratna sredstva (u operativnom diskursu koristi se i pojam darovnice). To što zauzvrat zahtijeva decidiranu i transparetnu proceduru pri raspisivanju i provedbi natječajâ, selekciji i realizaciji sufinanciranih projekata, usto inzistirajući na njihovoj socioekonomskoj održivosti i vidljivosti i do sedam godina nakon okončanja provedbe, i dalje ostavlja dojam povoljne pogodbe, s obzirom na to da živimo u vremenu u kojem, kako nas svako malo podsjećaju, “nema besplatnog ručka”. Povrh toga, u priči o ESI fondovima kao da vrijedi ona “važno je sudjelovati”. Čak i ako se ništa ne “osvoji”, već će se nešto usvojiti – strateško promišljanje, inzistiranje na mjerljivim pokazateljima i ozbiljnim studijama, financijsko i poslovno planiranje, transparentnost i učinkovitost javne adminstracije, izgradnja svijesti o važnosti civilnog angažmana i tzv. bottom-up pristupa, sve su to znanja i vještine koja, prema mišljenju mnogih, na ovim meridijanima nisu prakticirana prije historijskog 1. srpnja 2013.

Hrvatska je pristupila EU netom pošto je ova proglasila “trenutak preobrazbe” i početak, vjeruje se, neophodnog posla iskorjenjivanja “zapreka pristupu tržištu”, “nedinamičnog poslovnog okruženja” “nesklonosti” svojih društava inovacijama te loših radnih navika svog stanovništva. Svi ovi, u biti ekonomski problemi, istaknuti su u Europi 2020 kao temeljni politički prioriteti. Dokument ne propušta registrirati ni to da “Europljani u prosjeku rade 10% manje sati od radnika u SAD-u i Japanu”. Kako se u ovu, projektnim žargonom rečeno, ”analizu problema” trome, regulirane i tržišno nedinamične EU uklapaju obilježja njene najmlađe članice? Ranije spomenuti Program ruralnog razvoja RH 2014.-2020. već u uvodu utvrđuje notornu činjenicu: “U 2012. godini, skoro 80% hrvatskog kopnenog područja klasificirano je kao pretežno ruralno područje što je znatno više od prosjeka EU-27 gdje je prosjek 51,3%. Preciznije, prema Eurostatu, 79,1% hrvatske kopnene površine je klasificirano kao pretežno ruralno, 19,8% kao mješovito, dok je samo 1,1% područja klasificirano kao pretežno urbano područje… U istoj godini, 56,7% stanovništva živi u pretežno ruralnim područjima, opet znatno više od prosjeka EU-27, gdje je taj postotak 22,3%… Ruralno područje definirano je na cijelom području RH osim administrativnih centara četiri grada… Ukupno 75,08% stanovnika i 99,24% od ukupnog teritorija je obuhvaćeno ovom definicijom.” Malo dalje (str. 65) Program konstatira da u većem dijelu Hrvatske postotak osoba koje žive u ruralnim područjima i koje su završile samo osnovnu školu (stariji od 15 godina) varira između 20 i 35%.

Teško je uočiti na koji način bi implementacija Europe 2020 mogla pridonijeti istinskoj modernizaciji zemalja sa strukturnim društvenim postavkama poput Hrvatske. Osobito stoga što koncepcija suvremenih briselskih politika (policies) ukazuje na to da Uniju preobrazba njezinih društava u duhu definiranih razvojnih ciljeva ne zanima zato što su ti ciljevi prepoznati kao društveno potrebni, već zato što su prepoznati kao tržišno potrebni. Primjerice, EK i RH su usuglasile da u okviru obrazovne komponente Europe 2020, hrvatski cilj bude da 2020. godine 35% njezinih građana između 30. i 34. godine ima završeno “tercijarno ili njemu ekvivalentno obrazovanje”. Riječ je, dakle, o godištima 1986.-1990. No ako je period realizacije ovog cilja 2014.-2020., znači da njegova krajnja svrha nije širenje “redovne”, humboltovske visokoobrazovne strukture čiji je smisao pretvaranje tinejdžera u akademske građane, već širenje situacione strukture tercijarnog (a može i “ekvivalentnog”) obrazovanja, uvjetovane tehničkim potrebama proizvodnih procesa, ponudom i potražnjom, kupovnom moći pojedinaca i sl.

Krajnje je dvojbeno postoji li mogućnost da udovoljavanje zahtjevima globalnog tržišta, taj ultimativni razvojni cilj Europe 2014.-2020., poluči dubinske i dostatne razvojne efekte u onim zemljama i regijama EU, koje su u globalnoj križaljci manje-više marginalne. Svakodnevica europskih fondova u Hrvatskoj ovu sumnju neprekidno pothranjuje. Da parafraziramo jednog zapadnoslavonskog načelnika: kako da minijaturne hrvatske općine ostvare nominalno dostupne potpore, kad ih “Zagreb” traži ne samo sufinanciranje – za općine s 400 ili 500 tisuća kuna realnih godišnjih prihoda, 2 ili 3 posto učešća u projektu od milijun eura nipošto nije zanemariv trošak – nego i pokrivanje financijskog jaza, tj. troškova projekta do uplate prvih rata, kao i inicijalno ulaganje u ne baš jeftinu pripremu projektne dokumentacije, kao preduvjeta da se projektni prijedlog uopće i prijavi? Popis indirektnih troškova koje EK ne sufinancira je podugačak. Da bi ga se amortiziralo, potrebno je samo – prijaviti projekt na posebni natječaj za sufinanciranje troškova pripreme dokumentacije ili perioda do uplate prve rate. Budući da “Zagreb”, tj. EK, na novac iz europskih fondova gleda kao na investiciju koja mora zajamčiti svoje oplođivanje u smislu bilo ekonomskog, bilo društvenog kapitala, pred ojađenim načelnicima, ali i malim poduzetnicima, predsjednicima udruga itd., stoji i izazov dokazivanja ekonomske rentabilnosti i/ili društvene održivosti njihove projektne ideje. Čak i kad natječaj dodjeljuje nekoliko dodatnih bodova prijaviteljima s potpomognutih područja, treba biti vrlo egzaktan i retorički vješt u dokazivanju da će npr. projekt iz neke ratom i pretvorbom-privatizacijom opustošene općine biti socioekonomski isplativiji od projekta iz bogate primorske općine koja bazu socioekonomske održivosti već ima. Suprotno proklamacijama, u praksi proces europskih fondova nema dovoljno razvijene mehanizme obrane od univerzalnog pravila da do novca i informacija (drugog ključnog elementa uspješnog sudjelovanja u procesu europskih fondova) lakše dolaze oni koji ih već u startu posjeduju.

Način na koji se tema EU fondova artikulira u javnom i političkom diskursu, slabo doprinosi ublažavanju navedenih praktičnih problema (rješenje, ni uz najbolju volju i znanje, ne bi bilo u našoj kompetenciji). Uslijed uobičajenih “dnevnoinformativnih” simplifikacija, najčešće ne uspijevamo saznati čak ni osnovne kvantitativne pokazatelje. Prema njima, RH je od 1,29 mlrd. eura dostupnih tijekom pretpristupnog razdoblja 2007.-2013. u okviru IPA-e (Instrument for Pre-accession Assistance) i strukturnih fondova (srpanj-prosinac 2013.), ugovorila 1,42 mlrd. eura (110%). Do srpnja 2015. prijaviteljima iz RH isplaćeno je 601,6 mil. eura ili oko 42% ugovorenih sredstava. Kad se tamo negdje 2017., sukladno pravilu N+3 (krajnji rok za korištenje sredstava ugovorenih u godini N je godina N+3), bude podvlačila crta za period 2007.-2013., ovaj bi se postotak mogao kretati oko 60-70% (oko nominalnih 110% sigurno neće, jer mnogi će projekti u međuvremenu propasti). Ovu ni osobito dobru, ni osobito lošu bilancu domaća politička elita i pridruženi opinion-maker-i koriste kao platformu vlastitih interpretacija i manipulacija, ovisno o vrsti interesa koje ganjaju. Jedni, sukladno demagoškim potrebama pozicije vlasti, raspoloživa, ali ne i ugovorena ili isplaćena sredstva ugrađuju u projekcije državnog proračuna, najavljuju da će “Europa” financirati megalomanske, predizborno motivirane projekte iako natječaji za iste još nisu ni raspisani , ili pak mirne duše raspisuju natječaje bez da im je prethodno verificiran nadležni OP. Drugi, sukladno demagoškim potrebama pozicije oporbe, svako malo neargumentirano galame o tome kako povlačimo sramotno malo novca iz fondova EU, iako to naprosto nije točno. No, mnogo veći problem je to što su silom prilika europski fondovi sve češće jedina mogućnost za financiranje programa poput cjeloživotnog obrazovanja, pomoći osobama s posebnim potrebama, nadoknada štete koju nenatapanim usjevima pokraj velikih panonskih rijeka nanose periodične i sve jače suše, itd. Obrnuto proporcionalno “rezanju“ proračuna, u svim ovim domenama istodobno bujaju različiti strateški i razvojni planovi.

U eurokratskoj ideologiziranoj retorici, europski fondovi zauzimaju funkciju motora ubrzanog razvoja i mehanizma koji transparentno, u “dvije decimale“ definira modernizacijske mjere i iznose potrebne za njihovu realizaciju. No u stvarnosti druge ili treće najsiromašnije članice EU, oni prečesto ispadaju motorom vatrogasnog kamiona kojim se država, nakon malo “šmrkavljenja”, ubrzano povlači iz sektora iz kojih se nijedna država ustavno definirana kao socijalna ne bi smjela povlačiti. S ovim su u vezi i još neki indikatori koji “eufondovski proces” smještaju ne u polje rješenja, već problema, odnosno u okvir problematičnih socioekonomskih tendencija epohe u cjelini. Prvi od njih je izvaninstitucionalni i prekarni rad. Mehanizam fondova EU-a u operativnom smislu počiva na konceptu projekta, dakle nečega što ima jasno preciziran cilj, opseg aktivnosti, budžet i vremenski rok. Pozitivne implikacije projektnog pristupa, poput usvajanja prakse strateškog planiranja i koordiniranja, transparentnog, nerijetko i efikasnog gospodarenja resursima, dinamizacije većeg broja javnih servisa i kreativnih potencijala, ovdje smo već spomenuli. Recimo, projekti poput energetski učinkovite obnove stambenih objekata, poticanja mikro-poduzetništva ili (samo)zapošljavanja mladih najčešće su usmjereni prema fizičkim ili malim pravnim osobama, dakle široj bazi potencijalnih korisnika. Šira baza podrazumijeva relativno manje potpore po projektu, ali i veću proceduralnu jednostavnost. K tome, ona je i politički atraktivnija pa na javna predstavljanja natječaja često dolaze ministri/ce i ravnatelji/ce nadležnih agencija, pružajući priliku svima zainteresiranima da ih “izrešetaju” jedan na jedan. No, iako su određeni sektori i djelatnosti s projektnim pristupom kompatibilni i on ima potencijal da ih poslovno-administrativno kultivira, takav pristup brojne djelatnosti, posebice one iz kojih se država povlači, a neatraktivne su privatnom kapitalu (npr. razni socijalni servisi), dugoročno gledano, teško da unapređuje. Možda se dobar dio organizacija našeg nabujalog civilnog društva s ovim neće složiti – ipak je ono jedan od stupova “pametne, održive i uključive” Europe – ali model što ga na ruševinama ugašenih javnih instituta, službi i servisa stvara tip organizacija koje često djeluju arbitrarno, od danas do sutra, oviseći o korporativnim “dobročiniteljima” i ishodima natječaja, višestruko je problematičan. Između ostaloga, on doprinosi naturalizaciji stanja kojim dominiraju radna i programska nesigurnost. Predstavnica jedne naše etablirane regionalne udruge pomirljivo zapisuje: “Javni sektor, koji po definiciji vodi brigu o stvaranju poticajnog političkog, gospodarskog, socijalnog i svakog drugog okruženja i uvjeta života za sve građane koji žive na nekom području, nažalost raspolaže sa samo 34 posto dobara [u društvu]. To je tek 1/3 ukupnih resursa kojom se pokrivaju potrebe 98 posto stanovnika i sasvim je prirodno da javnih dobara uvijek manjka.”

U kontekstu fondova EU-a javlja se i problem nereguliranosti i komodifikacije ekspertne dimenzije čitavog procesa. Realno gledajući, novca nije da nema, ali je problem kako do njega doći. U idealnim uvjetima, prenošenje tog “kako” bila bi interdisciplinarna, programski osmišljena i akreditirana djelatnost od prvorazrednog javnog interesa. U postojećim uvjetima – u neku ruku i naš vlastiti primjer to pokazuje – svaki malo promućurniji yuppie može se “brendirati” pod mistificiranom konzultantskom egidom i torbariti “po selima” sat “kopipejstanja” fraza i floskula po krajnje neumjesnoj tarifi. Iako strategije razvoja, studije izvedivosti, poslovni planovi, izvedbeni projekti i slično nisu problematični sami po sebi, veliki i u pravilu neprimijećeni problem nastaje kad ih (potencijalni) prijavitelji projekata kupuju da bi zadovoljili formu i propozicije, a konzultantske i razvojne agencije pišu samo da bi ih prodali. Ovakvi aranžmani na koncu najčešće ne dovode do prelijevanja strateških planova u lokalnu stvarnost, nego do apsurdnih situacija da općine s 30 ili 40 posto nezaposlenih imaju “strateške dokumente” čijih 30 posto stranica – a time i 30 posto nemale cijene dokumenta – otpada na mehaničko opisivanje geološkog sastava općinskog teritorija ili popisa flore i faune. Kraće rečeno, dovode do prelijevanja iz javnog u privatne džepove.

Previše indikatora ukazuje na postojanje ozbiljnih strukturnih mana u procesu operacionalizacije europskih fondova u Hrvatskoj, ali i šire. Zaključno stoga ne možemo, nego opetovati: da krajnja svrha europskih fondova zaista leži u ujednačavanju stupnja razvijenosti svih dijelova EU-a, važilo bi pravilo da sredstva iz njih pošto-poto moraju biti redistribuirana u korist nerazvijenih dijelova EU-a, pa čak i po cijenu mjestimičnog “curenja” (“curi” i sad, samo što je sve lege artis). Sam bi pak godišnji proračun EU bio mnogo izdašniji od trenutnih jedan posto BDP-a država članica (pritom je u 2014., po prvi put u povijesti, njegov iznos bio manji nego prethodne godine). Ovako, ispada da nema razlike između europskih fondova i proračunatog ulaganja kojim, za što manje novca, nastojimo dobiti ono što nam treba. A trebaju “nam” ponajprije kontinentalna prometno-komunikacijska infrastruktura (čitaj: integracija tržišta od 500 milijuna ljudi) te energetska učinkovitost (čitaj: energetska neovisnost o Rusiji). O važnosti ovih prioriteta svjedoči ne samo uvodno opisani udio sredstava koji je njihovoj realizaciji namijenjen, nego i personalizirani natječaji koji se, nimalo lezeferovski, raspisuju za konkretne projekte iz ovih sektora. Dok su tzv. ograničeni pozivi, namijenjeni sufinanciranju izgradnje/obnove točno preciziranih dionica prometnica, komunalnih sustava i sl., uobičajena pojava, isti u slučaju sufinanciranja konkretnih greenfield proizvodnih projekata nisu ni zamislivi. Nacionalnim je razvojnim interesima očito protivno ugrožavati njemačko “gospodarsko čudo” podizanjem proizvodnih pogona po hrvatskoj provinciji, ili, primjerice, uvođenjem širokopojasnog interneta u nju u vlastitom, umjesto u aranžmanu njemačkih državnih korporacija.

Model koji na prvu percipiramo kao okvir za razvoj, zapravo je jednostavan i krut: jedinstveno tržište i valuta da, programi širokih redistributivnih zahvata koji bi i ekonomijama malih članica omogućili da na tom tržištu budu konkurentne, odnosno sposobne nositi “teret” eura – ne. Jasno, “euro-dostojnost” koju nismo u mogućnosti zaraditi na tržištu, prisiljeni smo nadoknađivati vječitim “rezanjem”, konvergencijskim planovima i postupcima prekomjernog deficita, odnosno ispunjenjem svega onoga što famozne Institucije odrede kao preduvjet dioništva u “fiskalnoj uniji”. Pritom krajnji smisao potonje nije institucionalizacija redistributivnih mehanizama, nego upravo suprotno – nepostojanje bilo kakvog međudržavnog fiskalnog toka!

O opasnosti ovakve politike svjedoče i konkretni ekonomski, usporedni pokazatelji. Stavimo li, naime, na jednu stranu trgovinsku bilancu pojedinih zemalja članica s ostatkom Unije, a na drugu bilancu uplaćenih doprinosa i ostvarenih potpora koje su te iste zemlje ostvarile u ili iz proračuna EU, doći ćemo do sljedećih saznanja. Hrvatska prema ostatku zemalja članica ima trgovinski deficit od 1.510 eura per capita, dok istodobno iz proračuna EU povlači 47 eura više nego što u nj uplaćuje. Bilanca njenog dioništva u postojećem europskom ekonomskom modelu iznosi, dakle, -1.463 eura po glavi stanovnika. Toliko o strukturnim polazištima očekivanog razvojnog skoka. Možda bi se očekivalo suprotno, no ni drugo gospodarstvo Unije ne stoji puno bolje. S trgovinskom bilancom prema ostalim članicama u iznosu -1.317 eura te bilancom doprinosa/potpora u iznosu -67 eura, Ujedinjeno Kraljevstvo crtu podvlači na 1.384 eura minusa. Ako bi se ovaj pokazatelj moglo pravdati tvrdnjom da je UK ekonomski više orijentirano globalno, nego kontinentalno, što reći za Francusku? Ona prema ostatku EU ostvaruje deficit od 864 eura, dok u zajednički proračun uplaćuje 113 eura više nego što iz njega prima. Ukupni deficit: 977 eura. Jedini svijetli primjer u ovdje razmotrenom uzorku je, naravno – Njemačka. Jest da ona u proračun EU uplaćuje 319 eura (4 više od Francuske i 144 od UK), istodobno iz njega povlačeći 141 euro. No s druge strane, na jedinstvenom europskom tržištu ustrojenom na postojeći način, Njemačka ostvaruje 708 eura suficita per capita, što njenu ukupnu bilancu stavlja u plus od 530 eura.

EU takva kakva trenutno jest, a s njom i politički kontekst u kojem valja promatrati priču o njenim fondovima, ne predstavljaju okvir ni za društveni, ni za ekonomski, a ponajmanje ne za demokratski razvoj. Demokracija, naime, ne bi smjela biti ideologija, nego praksa, a upravo to političko-ekonomski okvir trenutne EU sustavno i bez uvijanja nastoji onemogućiti (“demokratski odabiri ne mogu ići protiv europskih ugovora”, J. C. Juncker). Kao posljedice ovakvog kursa, koji je to tvrdoglavije i otvorenije autoritaran, što je šire potmulo nezadovoljstvo njime, u doglednoj bi se budućnosti mogli početi rastvarati brojni, za sada još uvijek “premazani” rasjedi. Kao što smo gore pokazali, postojeći model EU u “minus” baca ne samo patuljke s periferije, nego i države koje su konstitutivni elementi ideje o ujedinjenoj i demokratskoj Europi, i s čijim eventualnim “ne” više ništa ne bi bilo isto. Budući da je demokratski insuficijentan, on ne sadrži, niti može sadržavati, ni jedan iole učinkoviti alat koji bi mogao spriječiti katastrofalno kanaliziranje nezadovoljstva i strukturnih problema u smjeru snaženja autoritarnih, antidemokratskih i šovinističkih obrazaca vladavine i društvenog ponašanja.

Luka Jakopčić

(Izvorno objavljeno pod naslovom “Modernizacijski simulakrum” u: Le Monde Diplomatique, hrv. izdanje, studeni 2015.)

Share on FacebookTweet about this on TwitterGoogle+Share on LinkedInEmail to someonePrint this page

Share on FacebookTweet about this on TwitterGoogle+Share on LinkedInEmail to someonePrint this page

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

five × 5 =