OBJAVE & BLOG

Mogućnosti udružene valorizacije slavonsko-posavske baštine

Na inicijativu Recider projekta i uz organizacijsku podršku Muzeja Brodskog Posavlja,d u ponedjeljak, 20. ožujka, u Slavonskom je Brodu održan inicijalni sastanak posvećen mogućnostima koordiniranog pristupa revitalizaciji i gospodarskoj aktivaciji kulturne i prirodne baštine slavonske Posavine. Nazočilo mu je desetak predstavnika javnih ustanova i jedinica lokalne samouprave s navedenog područja (Muzej Brodskog Posavlja, Zavičajni muzej Županja, Općina Stara Gradiška, Općina Babina Greda, Podružnica Hrvatskog instituta za povijest, Javna ustanova Natura Slavonica; s g. Bjelobrkom iz Spomen-doma “D. Tadijanović” susret je održan ranije). Jedan od zaključaka sastanka je i taj da se pristupi širem krugu potencijalnih sudionika i vidi koje je njihovo mišljenje o ovoj inicijativi. Stoga radi upoznavanja s cijelom pričom i boljeg “pregleda situacije”, u nastavku možete pronaći zapisnik i PowerPoint prezentaciju sa sastanka, kao i kratki upitnik namijenjen svima onima koji se na bilo koji način potencijalno vide u ovoj vrsti javno-privatne suradnje.

Prezentacija: Što nas povezuje? Kako organizirati suradnju na ekonomičan način?

SB_20 03 2017_Zapisnik sastanka i popis sudionika

 

Sretna vam Nova, mikro-direktori!

„Jedna cjelovita, sveobuhvatna reforma“, kako ju je opisao g. ministar financija, dotakla se i (dijela) mikropoduzetnika. Izmjenama i dopunama, u članku 21 stavku 2 Zakona o doprinosima (NN 115/2016) običnu je točku zamijenio jedan cjeloviti, sveobuhvatni zarez. Njime je otvoren prostor odredbi prema kojoj mjesečna osnovica za obračun doprinosa osiguranika „koji je istodobno kod poslodavca član uprave trgovačkog društva ili izvršni direktor trgovačkog društva ili upravitelj zadruge ne može biti niža od umnoška iznosa prosječne plaće i koeficijenta 0,65.“

U prijevodu, u 2017. će se doprinosi iz i na plaću osoba zaposlenih na radnom mjestu direktora obračunavati prema minimalnoj osnovici od 5.030,35 kn. Primjerice, ukupni trošak plaće direktora prijavljenog na „minimalac“ (u 2017. 3.276,00 kn), prema dosadašnjem bi obračunu iznosio 3.839,47 kn. S povećanjem osnovice za obračun doprinosâ, iznosit će 4.141,21 kn. Pribroji li se efektima novog načina obračuna „direktorskih“ doprinosa porasli iznos minimalne plaće, u 2017. će ukupni trošak „direktorskog minimalca“ porasti za 484,57 kn. Istodobno, zbog nominalne osnovice doprinosâ za 1.754 kn više od stvarne, njegov neto iznos spast će s oko 2.500 na 2.269,93 kn, što je 350,87 kn manje od opće minimalne neto plaće u zemlji za 2017. Teško je procijeniti koliki će točno broj (mikro)-tvrtki odredba „zakačiti“, no imamo li u vidu da ih u Hrvatskoj posluje oko 95.000 (preko 90% svih naših tvrtki), za pretpostaviti je da se radi o sasvim pristojnom broju.

U redu, jasno nam je: otkupit ćemo INA-u, nabaviti eskadrilu rashodovanog američkog željeza, dogovorili smo se sa sindikatima, napuhali proračun – da bi se moglo, mora se i imati. Pritom je podizanje osnovice za „direktorske doprinose“ prilično suptilan način da se bez puno buke uvede de facto parafiskalni namet koji je iznosom nešto manje, međutim, načelno itekako, sve samo ne suptilan. U smislu iznosa, na godišnjoj razini riječ je o do 5.800 kn neplaniranih rashoda. Cifra koju veliki (kako iz privatnog, tako i iz javnog sektora) doživljavaju kao „kikiriki“ za dnevnu reprezentaciju, nemalom broju mikro-tvrtki ili startup-ova predstavlja 5 ili 10% ukupnih godišnjih prihoda! Odredba je, strukturno i simbolički, još problematičnija na načelnoj razini. Prvo i osnovno, ako djelujemo u okviru slobodne tržišne ekonomije i prema načelima privatne inicijative – a volimo isticati da je tako – zašto ikome uopće pada na pamet da odredbama zadire u kretanje minimalne direktorske plaće (a istodobno mu, gle čuda, ne pada na pamet regulirati maksimalnu)? Po logici stvari, direktor na „minimalcu“ je u 99,9% slučajeva ujedno i vlasnik, odnosno nositelj poduzetničke inicijative koji se svjesno i dobrovoljno odriče danas, da bi stvorio nešto što će punu ekonomsku i društvenu vrijednost imati sutra.

Drugo, ako, kao što rekosmo, propovijedamo vrijednosti privatne inicijative, kulture poduzetništva, poslovnog planiranja itd., te na razini nekoliko ministarstava i pripadajućih agencija (gospodarstvo, poduzetništvo, rad i socijalna skrb, obrazovanje…) provodimo i određene mjere u tom smislu, zašto administrativnim potezom jednog ministarstva dovodimo u pitanje smisao politika osmišljavanih u sklopu svih ostalih tijela? Npr., natječaji ili kreditne linije Ministarstva poduzetništva, HAMAG-a ili HBOR-a kao uvjet za ostvarivanje potpore od mikropoduzetnika traže zaposlenost ili zapošljavanje minimalno jedne osobe. I dosad je nemali broj mikropoduzetnika i poduzetnika početnika, dakle gotovo bez iznimke direktora-vlasnika, teško i nevoljko udovoljavao ovom (doduše, legitimnom i razumnom) zahtjevu, ili naprosto zbog njega odustajao od apliciranja. Ne treba nam baba Vanga da bismo predvidjeli kako bi moglo biti ubuduće, pod dojmom ovakvih „poruka ohrabrenja“ od strane države.

Nadalje, u pitanje se dovodi i smisao koncepata kao što su j.d.o.o. ili samozapošljavanje (HZZ potpore za samozapošljavanje također uvjetuje zapošljavanjem na puno radno vrijeme). Posredno, miniraju se i sav trud i novac koje različite javne i privatne organizacije ulažu u poticanje kulture poslovnog i strateškog promišljanja i planiranja. Kakva korist od radionica, seminara i poslovnih planova, ako smo navečer zaspali s jednom financijskom konstrukcijom u glavi, a onda se ujutro, ni krivi ni dužni, probudili s „rupom“ promjera 10% godišnjeg prihoda? Naposljetku, tu je i zvonki simbolički „šamar“. Ispada, naime, da su radna mjesta nositelja mikropoduzetničkih projekata, odnosno poslovnih priča u nastajanju, najmanje vrijedna u čitavoj nacionalnoj ekonomiji – kao što smo vidjeli, samo je direktorima dodijeljena „povlastica“ da primaju neto plaću 350 kuna nižu od minimalne zakonom implicirane. Država si je pak dodijelila čast da tu razliku spremi u svoj i džep mirovinskih fondova (valjda kako bi nam je sačuvali i oplodili za „stare dane“).

Unatoč širini svojih posrednih i neposrednih (negativnih) učinaka, operacija „direktorski minimalac“ prošla je praktički nezamijećeno. To ukazuje na još jednu zanimljivu dimenziju cijele priče. Kao što je spomenuto, odredba je pogodila ponajprije samozaposlene i najmanje mikropoduzetnike, poduzetnike početnike, freelancere „institucionalizirane“ kroz formu j.d.o.o.-a i sl. Iako je službena propaganda redovito slavi i promovira, ova se sve brojnija klasa zapravo nalazi na nebranjenoj i neorganiziranoj vjetrometini (slično je i s „honorarcima“ koji su reformom također ostali „kratkih rukava“). Iza nje ne stoje ni sindikati zaostali u „filmu“ 20. stoljeća, ni zvijer državnog proračuna i pratećeg klijentelizma, ni uskogrudni interesi krupnog kapitala. „Procvala“ na kombiniranoj podlozi višegodišnje recesije i otežanog zapošljavanja, poduzetničke ideologije te želje za profesionalnim i osobnim ispunjenjem, ova skupina puna je nedorečenosti i proturječja. S jedne strane, slavi nas se kao self-made men koji ne čekaju, nego stvaraju prilike, inoviraju i vuku ekonomiju naprijed. Istodobno, i nas vuku, ali za nos. Lake smo mete na nišanu većih i jačih. Ne preostaje nam stoga nego da se, ako ništa drugo, znamo utješiti. Shvatimo tih nekoliko tisuća godišnje, koje nam je država elegantno „digla“, kao investiciju – uložili smo u spoznaju da smo Alije Sirotanovići 21. stoljeća.

(L. Jakopčić, izvorno objavljeno na portalu Businessin.hr, 05.01.2017.)

Iza kulisa “primjera dobre prakse”

Ne čekajući da prođe sixty years after, britanski kulturni povjesničar Robert Hewison (1943.) analizira pozadinu boom-a britanskog kulturno-kreativnog sektora 2000-ih

Robert Hewison, 2014. Cultural Capital: Rise and Fall of Creative Britain. London: Verso, 188 str.

Studija Cultural Capital: Rise and Fall of Creative Britain prati razvoj (ne)prilika u kojima se britanska kultura, jedan od temeljnih javnih servisa modernističke socijalne države, našla u epohi potpune dominacije neoliberalnog kapitalizma, dakle, od početka 1990-ih naovamo. ravno doPritom odmah treba napomenuti da se ne radi o tekstu s pretenzijom ili predumišljajem da bude (lijevo) angažiran, visokoparan ili univerzalno nadležan. Naprotiv, riječ je o trezvenoj materijalističkoj analizi koja, koncepcijsko-stilski “nasađena” ponajprije na tradicije britanske političke historije, a donekle i kulturalnih studija, pokušava pružiti uvid u razvoj konkretnog društvenog polja (kulture) u konkretnom prostorno-vremenskom okviru (Ujedinjeno Kraljevstvo od 1990-ih do danas). To što i kao takva nerijetko generira zaključke i konstatacije koje je vrlo teško iščitavati doli u vulgarnom “crveno-plavom” (u nas: “crnom”) kôdu, samo svjedoči o razmjerima štetnosti neoliberalizma za život, danas u Londonu, sutra i u našem selu.

Za pojam kontinentalnog čitatelja možda više publicistička nego znanstvena, Hewisonova knjiga pruža mogućnost kako za sociološku ili teorijsko-kulturalnu refleksiju, tako i za razmatranje cijele teme u kontekstu donošenja i provedbe aktualnih ne samo kulturnih, nego i općih razvojnih politika. To što New Public Management (NPM) “literaturu” – sve te silne razvojne strategije i “master-planove”, izvješća i “reporte” – ne propušta suptilno ironizirati, istodobno na njih pomalo nalikujući, studiji daje dodatnu intertekstualnu draž. No vratimo se od stila k temi. U užem smislu, predmet autorova interesa je odnos kulture, politike i društva očitovan na primjeru razvoja i propasti novolaburističke paradigme “kreativne Britanije”. Od kraja 1970-ih do 1990-ih, tijekom gotovo dva desetljeća izražene globalizacije, ekonomske liberalizacije i deregulacije pod konzervativcima, britansko se industrijsko društvo urušilo. Kulturna politika, tradicionalno svedena na usku sferu elitne institucionalne kulture, čak je i u tom obliku u jednom trenutku proglašena bespredmetnom. Naime, ekonomija je stagnirala, a socijalizam, pomoću kojeg se kultura bila legitimirala kao polje slobode, je propao. Država je nasušno trebala novi smisao postojanja kulturne politike, kulturnih ustanova i djelatnostî. Pronašla ga je 1997., nakon što su vlast preuzeli laburisti pod vodstvom mladog i karizmatičnog Tonyja Blaira… Malo morgen!

Kako rekosmo, Hewisonov zgusnuti, pozitivističko-historiografski narativ, začinjen anegdotama i ilustrativnim primjerima, problem ne obrađuje posredstvom teorije i generaliziranja, nego kronološkim pregledom procesa. Na taj način u središte pažnje dolaze činjenice. One pak kažu da je, primjerice, jedinstveni vladin Department of National Heritage (pandan našem ministarstvu, kasnije: Department for Culture, Media and Sport, DCMS), dotad razasut po šest ministarstava, ustrojen 1992., pod kolokvijalnim pridjevkom “Department of Nothing Happening” (19). Nedugo potom, konzervativna vlada pokreće National Lottery. Radilo se o mehanizmu redistribucije financijskih sredstava – doduše, obrnutom, jer lutriju u pravilu puni niža klasa – u korist kulturnih, civilnih i sportskih aktivnosti. Novac je alociran kroz fondove u okviru pet javnih agencija, tj. vijeća. Najstarije, Arts Council, osnovano je 1946. (prvi ravnatelj, znakovito, J. M. Keynes), i to, kao i BBC, kraljevskom poveljom, a ne odlukom Parlamenta, budući da za otočke pojmove kultura nikad nije bila pitanje javno-političke, nego individualne sfere (22). Kulturno-politički vakuum do osobitog je izražaja došao u času kad je sredstva iz Lutrije trebalo svrsishodno alocirati. Spomenuta vijeća, naime, osim posredničko-administrativne funkcije, nisu imala nikakvu izvršnu moć ni alate za osmišljavanje mjera kulturne politike. Novac je uglavnom završavao u infrastrukturnim i konzervatorskim radovima, odnosno u okviru tradicionalne, u danom trenutku već “razapete”, monumentalističke kulture.

Prema Hewisonu, rješenje kulturno-političkih problema konzervativaca, a time i nastavak – a ne, kako se voli prezentirati, alternativu – dotadašnje politike, ponudili su laburisti Tonyja Blaira. Po uzoru na australski dokument Creative Nation (1995.), prvi politički program te vrste, u programskim dokumentima i izlaganjima laburističkih opinion-makera kultura je proklamirana kao instrument stvaranja dinamične, fleksibilne i poletne Britanije. Kapilarno širenje kulturnih sadržaja definirano je kao temeljni preduvjet aktiviranja stvaralačkih potencijala i “socijalnog uključivanja” najšireg pučanstva. Britanija je morala postati kreativnom, kako bi i njena ekonomija postala kreativnom, a ekonomija je morala postati kreativnom, kako bi potakla rast o kojem kapitalistička privreda ovisi. Kultura je odjednom postala pitanjem politike, i to ne bilo kakve, već one ekonomske. Odjednom je postala vrlo demokratična i orijentirana prema masama, ali ne zbog demokracije, nego zbog marketizacije. Kroz koncept New Public Managementa – pretvaranja tijelâ javne uprave u korporativno organizirane agencije vođene principom troška i koristi – pristupilo se rješavanju problema otežane raspodjele financijskih potpora širokom krugu kulturnih djelatnosti. Stvoren je nominalno decentralizirani sustav regionalnih razvojnih i drugih agencija te fondova kojima je mogućnost ostvarivanja potpore približena kulturnjacima “na terenu”. Realno su, međutim, sva ova tijela funkcionirala kao “produžena ruka” laburističke vlade u Londonu i njenog utilitarno-ekonomističkog shvaćanja kulture. Pridržavanje “linije” osiguravano je obvezom svake od razina da onoj iznad sebe podastire strateške planove, ciljeve i mjerljive pokazatelje njihova ostvarenja. Na dnu lanca međusobnih evaluacija i kontrola nalazile su se kulturne ustanove, osobito one u provinciji. Na vrhu, razumije se, Ministarstvo financija (The Treasury).

Ipak, prije no što će N. Hytner, ravnatelj The National Theatre-a, zaključiti “to hell with targets” (Observer, 2003.) (90), time simbolički označiti početak faze propitivanja modela instrumentalizirane kulture, laburistička cool Britanija se imala čime pohvaliti. Na prijelomu tisućljeća – lijepo se uklapajući u njuejdžovski iluzionizam “trećeg puta” (14) – kreativni je sektor već zapošljavao oko 600.000 ljudi te rastao dvostruko brže od ostatka ekonomije (do 2010. narast će do 10% BDP-a UK). Arts Council je ustvrdilo da je u dvije godine kulturna publika narasla za 500.000 ljudi (8, 30). Polje je uređeno i u pojmovno-konceptualnom smislu radom tzv. Creative Industries Task Force. Umjesto govora o kulturi ili kulturnim industrijama, promoviran je koncept kreativnih industrija, budući da je kreativnost jednostavnije povezati s intelektualnim vlasništvom, a ono je jedini segment kulture koji je moguće promatrati kao robu. Iz pitanja kako kreativni sektor, sastavljen od mnoštva mikro-poduzeća i individualaca bez izražene kapitalističke ambicije, artikulirati kao zaokruženu, profitno orijentiranu granu ekonomije, nastao je koncept koncentričnih krugova kulturnih i kreativnih industrija. U jezgru su smještene “čiste“ kulturne djelatnosti koje primarno generiraju kulturni kapital, dok su na obode pozicionirane kreativne djelatnosti koje se tim kulturnim kapitalom inspiriraju pri stvaranju onog ekonomskog (32, 34). Gledano s odmakom, iz perspektive “ruševina kreativne Britanije” (159), “treći put” je, metodom kukavičjeg jajeta, kulturu podčinio kapitalizmu u mjeri u kojoj to “prvom putu” sâmom vjerojatno nikad ne bi pošlo za rukom.

Zajedno s mladolikim i poletnim licem “kreativne Britanije” razvijalo se i njegovo naličje. Već je istaknuto da su vrlo brzo “ciljevi postali ciljevima” (85), tj. da se sustav pretvorio u dobrim dijelom samosvrhovitu birokratiziranu strukturu. Javno-privatna partnerstva, fetiš pod kojim se “trećeputaši” svih zemalja ujedinjuju, predstavljala su raširen mehanizam razvoja kulture. Projekti su povjeravani privatnim tvrtkama, a kad bi se ispostavilo da im ove operativno i financijski nisu dorasle, uskakala bi država. Godinama razvijan, princip je “kreativni vrhunac” doživio tijekom Olimpijade 2012., prvotno planirane kao krune blještave blerovske epohe. U praksi, samo je neuspješnu kampanju privatnih developera kojima je povjereno prikupljanje sredstava za izgradnju Olimpijskog sela, država spasila s 350 milijuna funti (123)! Drugim riječima, paralelno s institucionalnim sustavom potpora uvjetovanih sitničavim administrativnim procedurama, funkcionira/o je netransparentni, koruptivno-klijentelistički parasustav u kojem su se jednim migom ili pozivom obrtale te se obrću svote ravne ukupnim godišnjim proračunima i najizdašnijih agencija i zaklada!

Pet godina nakon pucanja financijskog balona 2008., i tri godine otkako je vlast 2010. preuzela konzervativno-liberalna koalicija, predana provođenju “mjera štednje”, Hewison registrira da da će samo Arts Council do 2015. ostati bez trećine sredstava kojima je raspolagalo 2011. (117), a da je budžet DCMS-a smanjen za 50% te se razmišja o njegovom ukidanju (157). Tekovine “kreativne Britanije” autor ne uspijeva detektirati ni u kulturnim navikama pučanstva, budući da relevantne analize ukazuju na to da su glavninu tijekom blerovskog razdoblja značajno naraslog broja kulturnih sadržaja “proždrli” – analize ih kolokvijalno nazivaju voracious – intenzivni kulturni konzumenti, tj. svega 4% ukupnog stanovništva UK (141). Britanskoj kulturnoj i stručnoj javnosti ostaje da razmatra što s kulturom u vremenu u kojem njen političko-ekonomski okvir ostaje svejednako krut, dok se istodobno u okolnostima high-tech civilizacije senzibilitet i potrebe publike vrlo brzo mijenjaju i kreću u teško razaznatljivim smjerovima. Mi bi se pak za početak mogli zamisliti nad iluzijama koje si olako “prodajemo”, a koje su, kao što Hewisonova knjiga zorno pokazuje, i veće i jače od nas provozale preko lažnoga vrha ravno prema dnu.

(L. Jakopčić za zarez.hr)

Baranja

U sklopu izrade studije o kretanju njenog stanovništva od 16. do 20. stoljeća, posjetili smo Baranju. Iako tamošnja trenutna slika nije zapravo puno različitija od one slavonske ili istočnohrvatske u cjelini, u Baranji kao da su sva proturječja makroregije naglašenija, pa je i doživljaj intenzivniji. U svega pedesetak godina, pokrajina se iz obećane zemlje preobrazila u kraj koji će se za nekoliko godina brojem stanovnika vratiti u 18. stoljeće. Danas ovdje supostoje najsuvremenije farme Srednjoistočne Europe i mala gospodarstva kojima je poljoprivreda posljednja obrana od posvemašnjeg siromaštva. Iz nje nam stižu primjeri dobre prakse u ruralnom turizmu i održivom razvoju, ali i vijesti o mladima kojima je puna kapa pomodnih „developerskih“ fraza, pa horizonte zavičaja mijenjaju za sigurnu nadnicu u Frankfurtu ili Dublinu. Radi li se, ukratko, o kretanju naprijed ili nazad? Je li dovoljno poticati mnoštvo mikro-inicijativa ili nam ipak trebaju i širi modeli regionalnoga razvoja? Pitanja su mnogobrojna i složena, kao i procesi koji stoje u njihovoj pozadini, a o kojima zapravo znamo vrlo malo.

Prvi dio galerije donosi djelić atmosfere s „vrata Baranje“ – osječke Tvrđe. Pojedinačne, posljednjih godina i nešto intenzivnije poslovno-revitalizacijske inicijative (pansioni, restorani i sl.) i dalje obilježavaju manji, „razglednički“ dio ove nekad stožerne vojnograničarske tvrđave. Za njen veći dio moglo bi se reći – pruža doživljaj, ali ne i perspektivu…

Za obilaska Baranje usredotočili smo se na čuvene pustare, namjenska gospodarsko-stambena naselja u prošlosti podizana radi kultiviranja prostrane ravnice. Svrsishodnost „pustaraškog“ načina organiziranja prostora nestala je još sredinom prošlog stoljeća. Tehnološki napredak učinio ih je suvišnima. Ostalo je mnoštvo priča, ali i mnoštvo potencijalnih infrastrukturnih i programskih troškova – pustarama danas dominiraju urušene staje, ruinirane upravne zgrade, zarastao okoliš…

Besmislena je nada da će se sve pustare obnoviti, jer na vidiku nema sadržaja, novca, korisnika ili turista kojima bi Baranja mogla ispuniti i uzdržavati četiri ili pet spomenika takvih gabarita. Uostalom, neke od povijesnih pustaraških lokacija su (djelomično) revitalizirane, bilo u doslovno-konzervatorskom (Zlatna Greda), bilo u funkcionalnom smislu (farme Sokolovac, Sudaraš). Ovo posljednje nije beznačajno: što bi rekao Nietzsche, činjenica da je nešto postalo starim, ne znači nužno da mora postati i besmrtnim, tj. vječno živjeti u istom obliku. Ipak, ono što zabrinjava jest da se, bez prethodne analize, kao „rješenje“ složenog problema naslijeđa i perspektive baranjskih pustara prečesto predlaže ono najjednostavnije i nepovratno – sravniti, brale, sa zemljom.

Nisu sva groblja romantična i tajanstvena poput Dragojlovog Brijega, nedaleko pustare Jasenovac (zadnji dio baranjske galerije koju vam donosimo).

Lice i naličje fondova EU

U hrvatskom kontekstu, fenomen fondova EU potiče različite reakcije: on je i okvir za entuzijastični angažman, i povod terminalnom stupnju kritičke rezignacije; i mogućnost za zaradu, i apstrakcija koje se najbolje kloniti. Ipak, pognojen lajtmotivima hrvatske posttranzicijske svakodnevice – postojanom ekonomskom krizom, stereotipom da nešto što snažno konotira pojam Europe (ipak) ne može biti loše te raširenom praksom političkog utrživanja popularnih stereotipa – on se u relativno najviše slučajeva vjerojatno prometnuo u općeniti faktor nade u bolje sutra. Jer eto, konačno je netko na stol stavio konkretan novac i plan za njegovo investiranje. Stoga ćemo u analizu europskih fondova, a u političkom kontekstu “Europe kakvu više ne želimo” (S. Halimi), krenuti upravo s mjesta fondova EU kao takvih, tj. onoga što oni na mikro-socioekonomskoj razini jesu.

U formalno-institucionalnom pogledu, ključna sintagma u procesu praktičnog razumijevanja cjelokupne koncepcije europskih fondova je strateški okvir. slika 4I najmanji komunalni projekt (na papiru) mora biti usklađen s lokalnim, nacionalnim, europskim i sektorskim uredbama, strateškim razvojnim programima i sl. Najširi i opći okvir pruža Europa 2020, de facto “sedmoljetka” EU za tzv. programsko razdoblje 2014-2020. Dokument proklamira “pametan, održiv i uključiv rast”, definirajući pritom pet glavnih ciljeva s područja zapošljavanja, istraživanja i razvoja, klimatskih promjena i energetske učinkovitosti, obrazovanja te socijalne uključenosti i borbe protiv siromaštva. Ovih pet ciljeva ishodište je sedam glavnih inicijativa, iz kojih proizlazi 11 tematskih ciljeva. Na nacionalnim razinama svake članice EU prikladni oblik realizacije tematskih ciljeva definira se sporazumima o partnerstvu, npr. između RH i Europske komisije (EK), koji su pak okvir za nacionalne operativne programe (OP). U hrvatskom slučaju, u periodu 2014.-2020. način povlačenja sredstava iz proračuna EU reguliran je pomoću pet OP-a, od kojih su najopsežniji “Konkurentnost i kohezija”, “Program ruralnog razvoja” te “Učinkoviti ljudski potencijali”. OP-i, napokon, pružaju formalni okvir unutar kojega nacionalna upravljačka i posrednička (ugovorna) tijela (ministarstva, agencije, javni zavodi i sl.) osmišljavaju i raspisuju konkretne natječaje i javne pozive za prijavu projektnih prijedloga. Ovisno o vrsti i svrsi natječaja, nositelji/provoditelji/korisnici projekata mogu biti različiti tipovi organizacija, a katkad i fizičke osobe. Radi se, ukratko, o razrađenoj institucionalnoj infrastrukturi precizno definiranih procedura koje čine svojevrsni jamstveni kôd. Razumijevanje i pridržavanje tog kôda Komisiji predstavlja znak svrhovitog i transparentnog trošenja novca iz fondova.

Proračun EU za razdoblje 2014.-2020. iznosi oko 1.033 milijarde eura. Za naš lokalni kontekst, najzanimljiviju njegovu stavku čine Europski strukturni i investicijski fondovi (ESI fondovi). Iz njih se, posredstvom nacionalnih upravljačkih i ugovornih tijela, sufinanciraju projekti iz različitih sektora. Prvi od ESI fondova je Kohezijski fond (eng. CF), namijenjen financiranju infrastrukturnog (promet, energetika, okoliš) razvoja članica s BDP-om nižim od 90% prosjeka EU. Projekti poput energetski učinkovite obnove objekata, sanacije odlagalištâ otpada, izgradnje vodovodne i kanalizacijske mreže, dionica paneuropskih prometnih koridora i sl., sve se to sufinancira – država članica obvezuje se na vlastiti doprinos od 15 posto – iz Kohezijskog fonda, s ciljem smanjenja razlika između zemalja Unije, barem što se komunikacijske integriranosti i energetsko-resursne ekonomičnosti tiče. Drugi veliki ESI fond je Europski fond za regionalni razvoj (eng. ERDF). Sredstva iz njega namijenjena su sufinanciranju projekata koji bi otklanjanjem neravnoteže između regija EU trebali ojačati njenu socioekonomsku koheziju. ERDF sufinancira projekte istraživanja i razvoja, podizanja konkurentnosti malog i srednjeg poduzetništva, ulaganja u tehnologiju, ekonomiju bez CO2 i dr. Od 10,67 mlrd. eura, koliko RH stoji na raspolaganju iz ESI fondova 2014.-2020., 6,9 mlrd. dolazi iz ova dva fonda (s tim da je apsolutno najveći dio sredstava – 8,39 mlrd. eura – namijenjen ispunjenju opisanih kohezijskih ciljeva). Iz Europskog socijalnog fonda (eng. ESF) sufinanciraju se projekti i programi zapošljavanja mladih, mobilnosti radne snage, cjeloživotnog učenja, borbe protiv siromaštva i sl., ukupne potencijalne vrijednosti 1,51 mlrd. eura (u slučaju RH). Iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (eng. EAFRD) na raspolaganju su nam 2 mlrd. eura za sufinanciranje Programa ruralnog razvoja (nacionalni udio: 300 mil. eura), dok nam manji dio sredstava (253 mil. eura) može prispjeti iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo (eng. EMFF).

EU, ili preciznije, EK, sav gore opisan novac tretira i promovira kao bespovratna sredstva (u operativnom diskursu koristi se i pojam darovnice). To što zauzvrat zahtijeva decidiranu i transparetnu proceduru pri raspisivanju i provedbi natječajâ, selekciji i realizaciji sufinanciranih projekata, usto inzistirajući na njihovoj socioekonomskoj održivosti i vidljivosti i do sedam godina nakon okončanja provedbe, i dalje ostavlja dojam povoljne pogodbe, s obzirom na to da živimo u vremenu u kojem, kako nas svako malo podsjećaju, “nema besplatnog ručka”. Povrh toga, u priči o ESI fondovima kao da vrijedi ona “važno je sudjelovati”. Čak i ako se ništa ne “osvoji”, već će se nešto usvojiti – strateško promišljanje, inzistiranje na mjerljivim pokazateljima i ozbiljnim studijama, financijsko i poslovno planiranje, transparentnost i učinkovitost javne adminstracije, izgradnja svijesti o važnosti civilnog angažmana i tzv. bottom-up pristupa, sve su to znanja i vještine koja, prema mišljenju mnogih, na ovim meridijanima nisu prakticirana prije historijskog 1. srpnja 2013.

Hrvatska je pristupila EU netom pošto je ova proglasila “trenutak preobrazbe” i početak, vjeruje se, neophodnog posla iskorjenjivanja “zapreka pristupu tržištu”, “nedinamičnog poslovnog okruženja” “nesklonosti” svojih društava inovacijama te loših radnih navika svog stanovništva. Svi ovi, u biti ekonomski problemi, istaknuti su u Europi 2020 kao temeljni politički prioriteti. Dokument ne propušta registrirati ni to da “Europljani u prosjeku rade 10% manje sati od radnika u SAD-u i Japanu”. Kako se u ovu, projektnim žargonom rečeno, ”analizu problema” trome, regulirane i tržišno nedinamične EU uklapaju obilježja njene najmlađe članice? Ranije spomenuti Program ruralnog razvoja RH 2014.-2020. već u uvodu utvrđuje notornu činjenicu: “U 2012. godini, skoro 80% hrvatskog kopnenog područja klasificirano je kao pretežno ruralno područje što je znatno više od prosjeka EU-27 gdje je prosjek 51,3%. Preciznije, prema Eurostatu, 79,1% hrvatske kopnene površine je klasificirano kao pretežno ruralno, 19,8% kao mješovito, dok je samo 1,1% područja klasificirano kao pretežno urbano područje… U istoj godini, 56,7% stanovništva živi u pretežno ruralnim područjima, opet znatno više od prosjeka EU-27, gdje je taj postotak 22,3%… Ruralno područje definirano je na cijelom području RH osim administrativnih centara četiri grada… Ukupno 75,08% stanovnika i 99,24% od ukupnog teritorija je obuhvaćeno ovom definicijom.” Malo dalje (str. 65) Program konstatira da u većem dijelu Hrvatske postotak osoba koje žive u ruralnim područjima i koje su završile samo osnovnu školu (stariji od 15 godina) varira između 20 i 35%.

Teško je uočiti na koji način bi implementacija Europe 2020 mogla pridonijeti istinskoj modernizaciji zemalja sa strukturnim društvenim postavkama poput Hrvatske. Osobito stoga što koncepcija suvremenih briselskih politika (policies) ukazuje na to da Uniju preobrazba njezinih društava u duhu definiranih razvojnih ciljeva ne zanima zato što su ti ciljevi prepoznati kao društveno potrebni, već zato što su prepoznati kao tržišno potrebni. Primjerice, EK i RH su usuglasile da u okviru obrazovne komponente Europe 2020, hrvatski cilj bude da 2020. godine 35% njezinih građana između 30. i 34. godine ima završeno “tercijarno ili njemu ekvivalentno obrazovanje”. Riječ je, dakle, o godištima 1986.-1990. No ako je period realizacije ovog cilja 2014.-2020., znači da njegova krajnja svrha nije širenje “redovne”, humboltovske visokoobrazovne strukture čiji je smisao pretvaranje tinejdžera u akademske građane, već širenje situacione strukture tercijarnog (a može i “ekvivalentnog”) obrazovanja, uvjetovane tehničkim potrebama proizvodnih procesa, ponudom i potražnjom, kupovnom moći pojedinaca i sl.

Krajnje je dvojbeno postoji li mogućnost da udovoljavanje zahtjevima globalnog tržišta, taj ultimativni razvojni cilj Europe 2014.-2020., poluči dubinske i dostatne razvojne efekte u onim zemljama i regijama EU, koje su u globalnoj križaljci manje-više marginalne. Svakodnevica europskih fondova u Hrvatskoj ovu sumnju neprekidno pothranjuje. Da parafraziramo jednog zapadnoslavonskog načelnika: kako da minijaturne hrvatske općine ostvare nominalno dostupne potpore, kad ih “Zagreb” traži ne samo sufinanciranje – za općine s 400 ili 500 tisuća kuna realnih godišnjih prihoda, 2 ili 3 posto učešća u projektu od milijun eura nipošto nije zanemariv trošak – nego i pokrivanje financijskog jaza, tj. troškova projekta do uplate prvih rata, kao i inicijalno ulaganje u ne baš jeftinu pripremu projektne dokumentacije, kao preduvjeta da se projektni prijedlog uopće i prijavi? Popis indirektnih troškova koje EK ne sufinancira je podugačak. Da bi ga se amortiziralo, potrebno je samo – prijaviti projekt na posebni natječaj za sufinanciranje troškova pripreme dokumentacije ili perioda do uplate prve rate. Budući da “Zagreb”, tj. EK, na novac iz europskih fondova gleda kao na investiciju koja mora zajamčiti svoje oplođivanje u smislu bilo ekonomskog, bilo društvenog kapitala, pred ojađenim načelnicima, ali i malim poduzetnicima, predsjednicima udruga itd., stoji i izazov dokazivanja ekonomske rentabilnosti i/ili društvene održivosti njihove projektne ideje. Čak i kad natječaj dodjeljuje nekoliko dodatnih bodova prijaviteljima s potpomognutih područja, treba biti vrlo egzaktan i retorički vješt u dokazivanju da će npr. projekt iz neke ratom i pretvorbom-privatizacijom opustošene općine biti socioekonomski isplativiji od projekta iz bogate primorske općine koja bazu socioekonomske održivosti već ima. Suprotno proklamacijama, u praksi proces europskih fondova nema dovoljno razvijene mehanizme obrane od univerzalnog pravila da do novca i informacija (drugog ključnog elementa uspješnog sudjelovanja u procesu europskih fondova) lakše dolaze oni koji ih već u startu posjeduju.

Način na koji se tema EU fondova artikulira u javnom i političkom diskursu, slabo doprinosi ublažavanju navedenih praktičnih problema (rješenje, ni uz najbolju volju i znanje, ne bi bilo u našoj kompetenciji). Uslijed uobičajenih “dnevnoinformativnih” simplifikacija, najčešće ne uspijevamo saznati čak ni osnovne kvantitativne pokazatelje. Prema njima, RH je od 1,29 mlrd. eura dostupnih tijekom pretpristupnog razdoblja 2007.-2013. u okviru IPA-e (Instrument for Pre-accession Assistance) i strukturnih fondova (srpanj-prosinac 2013.), ugovorila 1,42 mlrd. eura (110%). Do srpnja 2015. prijaviteljima iz RH isplaćeno je 601,6 mil. eura ili oko 42% ugovorenih sredstava. Kad se tamo negdje 2017., sukladno pravilu N+3 (krajnji rok za korištenje sredstava ugovorenih u godini N je godina N+3), bude podvlačila crta za period 2007.-2013., ovaj bi se postotak mogao kretati oko 60-70% (oko nominalnih 110% sigurno neće, jer mnogi će projekti u međuvremenu propasti). Ovu ni osobito dobru, ni osobito lošu bilancu domaća politička elita i pridruženi opinion-maker-i koriste kao platformu vlastitih interpretacija i manipulacija, ovisno o vrsti interesa koje ganjaju. Jedni, sukladno demagoškim potrebama pozicije vlasti, raspoloživa, ali ne i ugovorena ili isplaćena sredstva ugrađuju u projekcije državnog proračuna, najavljuju da će “Europa” financirati megalomanske, predizborno motivirane projekte iako natječaji za iste još nisu ni raspisani , ili pak mirne duše raspisuju natječaje bez da im je prethodno verificiran nadležni OP. Drugi, sukladno demagoškim potrebama pozicije oporbe, svako malo neargumentirano galame o tome kako povlačimo sramotno malo novca iz fondova EU, iako to naprosto nije točno. No, mnogo veći problem je to što su silom prilika europski fondovi sve češće jedina mogućnost za financiranje programa poput cjeloživotnog obrazovanja, pomoći osobama s posebnim potrebama, nadoknada štete koju nenatapanim usjevima pokraj velikih panonskih rijeka nanose periodične i sve jače suše, itd. Obrnuto proporcionalno “rezanju“ proračuna, u svim ovim domenama istodobno bujaju različiti strateški i razvojni planovi.

U eurokratskoj ideologiziranoj retorici, europski fondovi zauzimaju funkciju motora ubrzanog razvoja i mehanizma koji transparentno, u “dvije decimale“ definira modernizacijske mjere i iznose potrebne za njihovu realizaciju. No u stvarnosti druge ili treće najsiromašnije članice EU, oni prečesto ispadaju motorom vatrogasnog kamiona kojim se država, nakon malo “šmrkavljenja”, ubrzano povlači iz sektora iz kojih se nijedna država ustavno definirana kao socijalna ne bi smjela povlačiti. S ovim su u vezi i još neki indikatori koji “eufondovski proces” smještaju ne u polje rješenja, već problema, odnosno u okvir problematičnih socioekonomskih tendencija epohe u cjelini. Prvi od njih je izvaninstitucionalni i prekarni rad. Mehanizam fondova EU-a u operativnom smislu počiva na konceptu projekta, dakle nečega što ima jasno preciziran cilj, opseg aktivnosti, budžet i vremenski rok. Pozitivne implikacije projektnog pristupa, poput usvajanja prakse strateškog planiranja i koordiniranja, transparentnog, nerijetko i efikasnog gospodarenja resursima, dinamizacije većeg broja javnih servisa i kreativnih potencijala, ovdje smo već spomenuli. Recimo, projekti poput energetski učinkovite obnove stambenih objekata, poticanja mikro-poduzetništva ili (samo)zapošljavanja mladih najčešće su usmjereni prema fizičkim ili malim pravnim osobama, dakle široj bazi potencijalnih korisnika. Šira baza podrazumijeva relativno manje potpore po projektu, ali i veću proceduralnu jednostavnost. K tome, ona je i politički atraktivnija pa na javna predstavljanja natječaja često dolaze ministri/ce i ravnatelji/ce nadležnih agencija, pružajući priliku svima zainteresiranima da ih “izrešetaju” jedan na jedan. No, iako su određeni sektori i djelatnosti s projektnim pristupom kompatibilni i on ima potencijal da ih poslovno-administrativno kultivira, takav pristup brojne djelatnosti, posebice one iz kojih se država povlači, a neatraktivne su privatnom kapitalu (npr. razni socijalni servisi), dugoročno gledano, teško da unapređuje. Možda se dobar dio organizacija našeg nabujalog civilnog društva s ovim neće složiti – ipak je ono jedan od stupova “pametne, održive i uključive” Europe – ali model što ga na ruševinama ugašenih javnih instituta, službi i servisa stvara tip organizacija koje često djeluju arbitrarno, od danas do sutra, oviseći o korporativnim “dobročiniteljima” i ishodima natječaja, višestruko je problematičan. Između ostaloga, on doprinosi naturalizaciji stanja kojim dominiraju radna i programska nesigurnost. Predstavnica jedne naše etablirane regionalne udruge pomirljivo zapisuje: “Javni sektor, koji po definiciji vodi brigu o stvaranju poticajnog političkog, gospodarskog, socijalnog i svakog drugog okruženja i uvjeta života za sve građane koji žive na nekom području, nažalost raspolaže sa samo 34 posto dobara [u društvu]. To je tek 1/3 ukupnih resursa kojom se pokrivaju potrebe 98 posto stanovnika i sasvim je prirodno da javnih dobara uvijek manjka.”

U kontekstu fondova EU-a javlja se i problem nereguliranosti i komodifikacije ekspertne dimenzije čitavog procesa. Realno gledajući, novca nije da nema, ali je problem kako do njega doći. U idealnim uvjetima, prenošenje tog “kako” bila bi interdisciplinarna, programski osmišljena i akreditirana djelatnost od prvorazrednog javnog interesa. U postojećim uvjetima – u neku ruku i naš vlastiti primjer to pokazuje – svaki malo promućurniji yuppie može se “brendirati” pod mistificiranom konzultantskom egidom i torbariti “po selima” sat “kopipejstanja” fraza i floskula po krajnje neumjesnoj tarifi. Iako strategije razvoja, studije izvedivosti, poslovni planovi, izvedbeni projekti i slično nisu problematični sami po sebi, veliki i u pravilu neprimijećeni problem nastaje kad ih (potencijalni) prijavitelji projekata kupuju da bi zadovoljili formu i propozicije, a konzultantske i razvojne agencije pišu samo da bi ih prodali. Ovakvi aranžmani na koncu najčešće ne dovode do prelijevanja strateških planova u lokalnu stvarnost, nego do apsurdnih situacija da općine s 30 ili 40 posto nezaposlenih imaju “strateške dokumente” čijih 30 posto stranica – a time i 30 posto nemale cijene dokumenta – otpada na mehaničko opisivanje geološkog sastava općinskog teritorija ili popisa flore i faune. Kraće rečeno, dovode do prelijevanja iz javnog u privatne džepove.

Previše indikatora ukazuje na postojanje ozbiljnih strukturnih mana u procesu operacionalizacije europskih fondova u Hrvatskoj, ali i šire. Zaključno stoga ne možemo, nego opetovati: da krajnja svrha europskih fondova zaista leži u ujednačavanju stupnja razvijenosti svih dijelova EU-a, važilo bi pravilo da sredstva iz njih pošto-poto moraju biti redistribuirana u korist nerazvijenih dijelova EU-a, pa čak i po cijenu mjestimičnog “curenja” (“curi” i sad, samo što je sve lege artis). Sam bi pak godišnji proračun EU bio mnogo izdašniji od trenutnih jedan posto BDP-a država članica (pritom je u 2014., po prvi put u povijesti, njegov iznos bio manji nego prethodne godine). Ovako, ispada da nema razlike između europskih fondova i proračunatog ulaganja kojim, za što manje novca, nastojimo dobiti ono što nam treba. A trebaju “nam” ponajprije kontinentalna prometno-komunikacijska infrastruktura (čitaj: integracija tržišta od 500 milijuna ljudi) te energetska učinkovitost (čitaj: energetska neovisnost o Rusiji). O važnosti ovih prioriteta svjedoči ne samo uvodno opisani udio sredstava koji je njihovoj realizaciji namijenjen, nego i personalizirani natječaji koji se, nimalo lezeferovski, raspisuju za konkretne projekte iz ovih sektora. Dok su tzv. ograničeni pozivi, namijenjeni sufinanciranju izgradnje/obnove točno preciziranih dionica prometnica, komunalnih sustava i sl., uobičajena pojava, isti u slučaju sufinanciranja konkretnih greenfield proizvodnih projekata nisu ni zamislivi. Nacionalnim je razvojnim interesima očito protivno ugrožavati njemačko “gospodarsko čudo” podizanjem proizvodnih pogona po hrvatskoj provinciji, ili, primjerice, uvođenjem širokopojasnog interneta u nju u vlastitom, umjesto u aranžmanu njemačkih državnih korporacija.

Model koji na prvu percipiramo kao okvir za razvoj, zapravo je jednostavan i krut: jedinstveno tržište i valuta da, programi širokih redistributivnih zahvata koji bi i ekonomijama malih članica omogućili da na tom tržištu budu konkurentne, odnosno sposobne nositi “teret” eura – ne. Jasno, “euro-dostojnost” koju nismo u mogućnosti zaraditi na tržištu, prisiljeni smo nadoknađivati vječitim “rezanjem”, konvergencijskim planovima i postupcima prekomjernog deficita, odnosno ispunjenjem svega onoga što famozne Institucije odrede kao preduvjet dioništva u “fiskalnoj uniji”. Pritom krajnji smisao potonje nije institucionalizacija redistributivnih mehanizama, nego upravo suprotno – nepostojanje bilo kakvog međudržavnog fiskalnog toka!

O opasnosti ovakve politike svjedoče i konkretni ekonomski, usporedni pokazatelji. Stavimo li, naime, na jednu stranu trgovinsku bilancu pojedinih zemalja članica s ostatkom Unije, a na drugu bilancu uplaćenih doprinosa i ostvarenih potpora koje su te iste zemlje ostvarile u ili iz proračuna EU, doći ćemo do sljedećih saznanja. Hrvatska prema ostatku zemalja članica ima trgovinski deficit od 1.510 eura per capita, dok istodobno iz proračuna EU povlači 47 eura više nego što u nj uplaćuje. Bilanca njenog dioništva u postojećem europskom ekonomskom modelu iznosi, dakle, -1.463 eura po glavi stanovnika. Toliko o strukturnim polazištima očekivanog razvojnog skoka. Možda bi se očekivalo suprotno, no ni drugo gospodarstvo Unije ne stoji puno bolje. S trgovinskom bilancom prema ostalim članicama u iznosu -1.317 eura te bilancom doprinosa/potpora u iznosu -67 eura, Ujedinjeno Kraljevstvo crtu podvlači na 1.384 eura minusa. Ako bi se ovaj pokazatelj moglo pravdati tvrdnjom da je UK ekonomski više orijentirano globalno, nego kontinentalno, što reći za Francusku? Ona prema ostatku EU ostvaruje deficit od 864 eura, dok u zajednički proračun uplaćuje 113 eura više nego što iz njega prima. Ukupni deficit: 977 eura. Jedini svijetli primjer u ovdje razmotrenom uzorku je, naravno – Njemačka. Jest da ona u proračun EU uplaćuje 319 eura (4 više od Francuske i 144 od UK), istodobno iz njega povlačeći 141 euro. No s druge strane, na jedinstvenom europskom tržištu ustrojenom na postojeći način, Njemačka ostvaruje 708 eura suficita per capita, što njenu ukupnu bilancu stavlja u plus od 530 eura.

EU takva kakva trenutno jest, a s njom i politički kontekst u kojem valja promatrati priču o njenim fondovima, ne predstavljaju okvir ni za društveni, ni za ekonomski, a ponajmanje ne za demokratski razvoj. Demokracija, naime, ne bi smjela biti ideologija, nego praksa, a upravo to političko-ekonomski okvir trenutne EU sustavno i bez uvijanja nastoji onemogućiti (“demokratski odabiri ne mogu ići protiv europskih ugovora”, J. C. Juncker). Kao posljedice ovakvog kursa, koji je to tvrdoglavije i otvorenije autoritaran, što je šire potmulo nezadovoljstvo njime, u doglednoj bi se budućnosti mogli početi rastvarati brojni, za sada još uvijek “premazani” rasjedi. Kao što smo gore pokazali, postojeći model EU u “minus” baca ne samo patuljke s periferije, nego i države koje su konstitutivni elementi ideje o ujedinjenoj i demokratskoj Europi, i s čijim eventualnim “ne” više ništa ne bi bilo isto. Budući da je demokratski insuficijentan, on ne sadrži, niti može sadržavati, ni jedan iole učinkoviti alat koji bi mogao spriječiti katastrofalno kanaliziranje nezadovoljstva i strukturnih problema u smjeru snaženja autoritarnih, antidemokratskih i šovinističkih obrazaca vladavine i društvenog ponašanja.

Luka Jakopčić

(Izvorno objavljeno pod naslovom “Modernizacijski simulakrum” u: Le Monde Diplomatique, hrv. izdanje, studeni 2015.)

Share on FacebookTweet about this on TwitterGoogle+Share on LinkedInEmail to someonePrint this page

KULTURNI RESURSI: ILUZIJA ILI SLAMKA SPASA?

može ićiNastojeći da atraktivnim sadržajima svrati pažnju na kulturno-povijesno naslijeđe svoje sredine, turistička zajednica općine xy organizirala je viteški turnir podno ruševina stare kurije. I zaista, manifestacija je okupila lijepi broj ljudi. Posjetitelji se zabavljaju „borbama“ koje upriličuju članovi regionalnog povjesničarskog kluba kostimirani u nešto za što vjeruju da je tipična srednjovjekovna nošnja. Uz „borilište“ krčkaju kotlići s „pravim srednjovjekovnim“ grahom. Piće se poslužuje u drvenim, „starinskim“ vrčićima. Radi atraktivnosti manifestacije, organizatori ne naplaćuju ulaz, a hranu i piće prodaju po simboličkim cijenama. Nedvojbeno, posjetitelji su zadovoljni ugodno provedenim subotnjim poslijepodnevom. Međutim, u ponedjeljak ujutro, na oči općinskog načelnika pada mrak – nakon što podmiri sve troškove organizacije, relativno mala općina xy, u kojoj stopa nezaposlenosti prelazi 30 posto, bit će na gubitku!

Jesu li kulturna baština i kultura općenito resurs? Mnogi će odlučno reći da jesu. Pa iako se u konačnici možemo složiti s time, nepromišljena odlučnost kojom se sve češće utvrđuje „resursnost“ kulture svakako zaslužuje kritiku. Olaki pristup za posljedicu ima olako podvođenje kulturnih resursa isključivo pod pojam robe. OK, objektivne su okolnosti danas takve da nijedan projekt ne može pitanje svoje financijske održivosti prebaciti na nekoga drugoga, nego ga mora riješiti sam. Međutim, krenuti od, ali i ostati na tvrdnji „kultura je roba, ‘ajmo na njoj zaraditi“ gotovo je sigurno jamstvo da u tome nikad nećemo uspjeti. Kulturni resursi, pogotovo oni lokalni, na različite su načine povezani s lokalnim načinom života, privređivanja, s lokalnim prirodnim bogatstvima, prometnim položajem, mentalitetom ljudi itd. Pa ako s jedne strane imamo specifičnu isprepletenost različitih povijesnih, društvenih, zemljopisnih i drugih faktora, zašto tako često krivo mislimo da nam opći razvoj mogu donijeti različiti dobronamjerni, ali manje-više otrcani marketinški trikovi bez dubljeg sadržaja? Danas imamo situaciju u kojoj maltene svaka hrvatska općina ima neku „staru ruševinu“ i pripadajući viteški turnir, ili pak folklornu manifestaciju, ili etno-kuću… U tim izoliranim, jednokratnim i, globalno gledano, najčešće ne pretjerano atraktivnim manifestacijama i lokacijama lokalne zajednice traže zalog nekakvog fantomskog turističkog i gospodarskog procvata. U međuvremenu, veliku većinu njih more konstantni rast nezaposlenosti, starenje stanovništva i odlazak mladih ljudi.

 „Kratki spoj“ nastaje u dezinformiranosti, da ne kažemo obmanutosti. Hrvatska je zemlja u kojoj su industrija i poljoprivreda – dakle oni sektori koji zapošljavaju trajno i u većem broju – na koljenima. U predstojećim se godinama na tom planu vjerojatno ništa neće drastičnije promijeniti. „Požar“ bi, s obzirom na forsiranje Hrvatske kao ponajprije turističke ekonomije, trebao ugasiti uslužni sektor, tj. turističke djelatnosti, kreativne industrije i slično. U redu, optimisti smo, pa ćemo reći „nije neizvedivo“. No da je nelogično, to sigurno. Ne kaže se bezveze da je uslužni sektor tercijaran. Drugim riječima, trebao bi se nadovezivati i nadopunjavati s nečim realno i neposredno proizvodnim. Kao što je već rečeno, mi ovu privrednu zaokruženost nemamo. A kao Europljani, duboko vezani za povijest, tradiciju, kontinuitete i regulaciju, nemamo ni masovnu spremnost – zašto bismo je i imali – da se preko noći pretvorimo u „poduzetne Amerikance“ koji će ni iz čega stvoriti robu ili uslugu (varaju se oni koji misle da se poduzetnički duh može usaditi dekretima, te da njegovu razvoju doprinosi sustavno ostavljanje kulture, osnovne ljudske kreativne aktivnosti, na cjedilu).

Što nam, dakle, preostaje? Na području naše branše, inteligentno i promišljeno, a ne primitivno i pomodno gospodarenje kulturnim resursima. Preostaje nam pokušaj da na temelju naše bogate kulturne baštine stvaramo ne kičaste i nerentabilne poluproizvode i (ne)kulturna iskustva, nego autohtone, specifične proizvode visoke dodane vrijednosti i međunarodne prepoznatljivosti. Jedino tako možemo (donekle) uspjeti od nečega što je trenutno jedva sezonska djelatnost, stvoriti cjelogodišnju industriju, pod čijim će okriljem onda biti i mjesta za kulturu kao javni i kreativni resurs.

No dug je put do kile pljesnivog sira za 100 eura i njime financiranog općinskog kulturnog centra. U tom hodu po žici s neizvjesnim ishodom, vrlo važnu ulogu imaju međusobna komunikacija, razmjena iskustava i umrežavanje svih potencijalno zainteresiranih aktera. Stoga ćemo seriju Reciderovih uvodnih „teorijskih“ izlaganja u dogledno vrijeme zaključiti tekstom o značaju koji za definiranje najprikladnijeg modela valorizacije kulturnih potencijala neke sredine imaju proces konzultiranja i upravljanja kulturnim resursima (Cultural Resource Management).

Share on FacebookTweet about this on TwitterGoogle+Share on LinkedInEmail to someonePrint this page

Upoznavanja radi: životopis kulturne baštine

Blog sekcija stranice recider.com namijenjena je ne samo objavi informacija vezanih za poslovanje Recider projekta, nego i korisnih linkova, edukativnih i raspravljačkih tekstova te komentara i sugestija svih zainteresiranih i dobronamjernih strana. Cilj ovog bloga nije stvaranje lažne slike o kulturnoj baštini koju je preko noći moguće pretvoriti u tvornicu eura i dolara. Naprotiv, kroz razmjenu mišljenja i perspektiva, Recider blog želi doprinijeti stvaranju realnije i jasnije predodžbe o nečemu o čemu se puno govori, ali se u biti malo toga zna. S tim u vidu, blog otvaramo tekstom koji će pokušati dati pregled razvoja i povijesne dinamike pojma kulturne baštine.

Općenito govoreći, kulturna baština (Cultural Heritage) označava one dijelove društvene i prostorne okoline nekog kolektiva, za koje pripadnici tog kolektiva smatraju da svjedoče o njegovom povijesnom porijeklu, identitetu i civilizacijskim dosezima. Ovo iskonsko i u osnovi vrlo jednostavno uvjerenje o „uzvišenosti“ pojedinih elemenata ljudskog okoliša, od kraja je 18. i tijekom 19. stoljeća služilo konstruiranju modernih europskih nacija (svi znamo ponešto o „ilircima“ i „narodnom preporodu“). Potičući prikupljanje i klasifikaciju „narodnog blaga“, društvene su elite poticale stvaranje jedinstvenog društvenog, ekonomskog i kulturnog prostora. Tako su na repu procesa stvaranja nacija po nacionalnim metropolama otvarane i ustanove poput muzeja, knjižnica, biblioteka i arhiva (npr. u Zagrebu: Narodni muzej, 1846., HAZU, 1866., Hrvatski državni arhiv, 1870., Nacionalna i sveučilišna biblioteka, 1874.). Unutar ovih znanstvenih i pedantnih organizacija razvio se ideal popisane, rekonstruirane i konzervirane baštine. Jasno, u okviru takvog ideala mjesta je bilo isključivo za fizički opipljivu i od svakodnevnog života izoliranu baštinu. Jer ipak se u nju, „kao u kakvu knjigu od kamena, bila nastanila nacionalna memorija“ (riječi Francuza Théodora Reinacha, tvorca jednog od prvih zakona o upravljanju baštinom, iz 1913. g.). Tradicionalnim pogledom na fenomen kulturne baštine obilježena je čak i mnogo nam bliža UNESCO-va Konvencija o svjetskoj baštini (World Heritage Convention) iz 1972. Naime, i njen se odnos prema baštini vrti ponajprije oko „lokaliteta“ (Sites) i „spomenika“ (Monuments) koje treba konzervirati i sačuvati.

Ipak, 1970-e su i vrijeme u kojem se, pod utjecajem etnologije i antropologije, počinje razvijati uključiviji i fleksibilniji koncept kulturne baštine. I sam pojam Cultural Heritage u smislu u kojem ga koristi suvremena struka, profilirao se upravo tih godina. Uglavnom, kao što vjerojatno i pogađate, promjena do koje je došlo u igru je uvela i kategoriju nematerijalne kulturne baštine. Kao nositelji povijesnog iskustva i naslijeđa počinju se razmatrati i skromni, „obični“ predmeti i prakse proizašli iz narodne svakodnevice. U praktičnom smislu ovo je stvorilo preduvjete da se kulturnu baštinu počne promišljati u okviru njenog odnosa ne samo s apstraktnim, nego i s konkretnim ljudskim zajednicama, njihovim potrebama i afinitetima. Uz paralelni razvoj pokreta za ljudska prava i zaštitu okoliša, redefinirani se i humanizirani pojam kulturne baštine našao ruku pod ruku s pojmovima integracije i održivog razvoja. Tako posebice europski strateški dokumenti s početka 21. stoljeća, poput Okvirne konvencije o značaju kulturne baštine za društvo (Framework Convention on the Value of Cultural Heritage for Society ili skraćeno Faro Convention) iz 2005., kulturnu baštinu promatraju kao “skupinu iz prošlosti baštinjenih resursa koje ljudi, neovisno o vlasništvu,  doživljavaju kao refleksiju i izraz svojih vrijednosti, vjerovanja, znanja i tradicija u neprekidnom razvoju.” Stvari se, međutim, ne kreću nužno pravocrtno prema happy endu. Primjerice, UNESCO-va Konvencija o očuvanju nematerijalne kulturne baštine (Convention for the Safeguarding of Intangible Cultural Heritage) iz 2003., kao oblike zaštite nematerijalne baštine definira i njeno praktično prenošenje, revitalizaciju i promicanje. No što sve papir neće otrpjeti! U praksi se i revitalizacija nematerijalnih kao, reklo bi se, životnijih oblika kulturne baštine opet prečesto svodi na mehaničku konzervaciju i prigodno pokazivanje. Tako se ponovno vraćamo pitanju “Gdje je tu život?” Drugu važnu dimenziju problema čini nekritičko – iako ne nužno i neopravdano – jednačenje pojmova kulturne baštine i kulturnih resursa.

No to složeno pitanje nećemo sada otvarati. Ne bismo Vam htjeli dosaditi i prije nego što smo počeli. Pitanje baštine kao resursa, kao i s njim povezan koncept upravljanja kulturnom baštinom/kulturnim resursima (Heritage Management/Cultural Resource Management), ostavljamo za sljedeći nastavak Recider bloga!

Share on FacebookTweet about this on TwitterGoogle+Share on LinkedInEmail to someonePrint this page