Baranja

U sklopu izrade studije o kretanju njenog stanovništva od 16. do 20. stoljeća, posjetili smo Baranju. Iako tamošnja trenutna slika nije zapravo puno različitija od one slavonske ili istočnohrvatske u cjelini, u Baranji kao da su sva proturječja makroregije naglašenija, pa je i doživljaj intenzivniji. U svega pedesetak godina, pokrajina se iz obećane zemlje preobrazila u kraj koji će se za nekoliko godina brojem stanovnika vratiti u 18. stoljeće. Danas ovdje supostoje najsuvremenije farme Srednjoistočne Europe i mala gospodarstva kojima je poljoprivreda posljednja obrana od posvemašnjeg siromaštva. Iz nje nam stižu primjeri dobre prakse u ruralnom turizmu i održivom razvoju, ali i vijesti o mladima kojima je puna kapa pomodnih „developerskih“ fraza, pa horizonte zavičaja mijenjaju za sigurnu nadnicu u Frankfurtu ili Dublinu. Radi li se, ukratko, o kretanju naprijed ili nazad? Je li dovoljno poticati mnoštvo mikro-inicijativa ili nam ipak trebaju i širi modeli regionalnoga razvoja? Pitanja su mnogobrojna i složena, kao i procesi koji stoje u njihovoj pozadini, a o kojima zapravo znamo vrlo malo.

Prvi dio galerije donosi djelić atmosfere s „vrata Baranje“ – osječke Tvrđe. Pojedinačne, posljednjih godina i nešto intenzivnije poslovno-revitalizacijske inicijative (pansioni, restorani i sl.) i dalje obilježavaju manji, „razglednički“ dio ove nekad stožerne vojnograničarske tvrđave. Za njen veći dio moglo bi se reći – pruža doživljaj, ali ne i perspektivu…

Za obilaska Baranje usredotočili smo se na čuvene pustare, namjenska gospodarsko-stambena naselja u prošlosti podizana radi kultiviranja prostrane ravnice. Svrsishodnost „pustaraškog“ načina organiziranja prostora nestala je još sredinom prošlog stoljeća. Tehnološki napredak učinio ih je suvišnima. Ostalo je mnoštvo priča, ali i mnoštvo potencijalnih infrastrukturnih i programskih troškova – pustarama danas dominiraju urušene staje, ruinirane upravne zgrade, zarastao okoliš…

Besmislena je nada da će se sve pustare obnoviti, jer na vidiku nema sadržaja, novca, korisnika ili turista kojima bi Baranja mogla ispuniti i uzdržavati četiri ili pet spomenika takvih gabarita. Uostalom, neke od povijesnih pustaraških lokacija su (djelomično) revitalizirane, bilo u doslovno-konzervatorskom (Zlatna Greda), bilo u funkcionalnom smislu (farme Sokolovac, Sudaraš). Ovo posljednje nije beznačajno: što bi rekao Nietzsche, činjenica da je nešto postalo starim, ne znači nužno da mora postati i besmrtnim, tj. vječno živjeti u istom obliku. Ipak, ono što zabrinjava jest da se, bez prethodne analize, kao „rješenje“ složenog problema naslijeđa i perspektive baranjskih pustara prečesto predlaže ono najjednostavnije i nepovratno – sravniti, brale, sa zemljom.

Nisu sva groblja romantična i tajanstvena poput Dragojlovog Brijega, nedaleko pustare Jasenovac (zadnji dio baranjske galerije koju vam donosimo).

Share on FacebookTweet about this on TwitterGoogle+Share on LinkedInEmail to someonePrint this page

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

12 − 8 =