Nastojeći da atraktivnim sadržajima svrati pažnju na kulturno-povijesno naslijeđe svoje sredine, turistička zajednica općine xy organizirala je viteški turnir podno ruševina stare kurije. I zaista, manifestacija je okupila lijepi broj ljudi. Posjetitelji se zabavljaju „borbama“ koje upriličuju članovi regionalnog povjesničarskog kluba kostimirani u nešto za što vjeruju da je tipična srednjovjekovna nošnja. Uz „borilište“ krčkaju kotlići s „pravim srednjovjekovnim“ grahom. Piće se poslužuje u drvenim, „starinskim“ vrčićima. Radi atraktivnosti manifestacije, organizatori ne naplaćuju ulaz, a hranu i piće prodaju po simboličkim cijenama. Nedvojbeno, posjetitelji su zadovoljni ugodno provedenim subotnjim poslijepodnevom. Međutim, u ponedjeljak ujutro, na oči općinskog načelnika pada mrak – nakon što podmiri sve troškove organizacije, relativno mala općina xy, u kojoj stopa nezaposlenosti prelazi 30 posto, bit će na gubitku!
Jesu li kulturna baština i kultura općenito resurs? Mnogi će odlučno reći da jesu. Pa iako se u konačnici možemo složiti s time, nepromišljena odlučnost kojom se sve češće utvrđuje „resursnost“ kulture svakako zaslužuje kritiku. Olaki pristup za posljedicu ima olako podvođenje kulturnih resursa isključivo pod pojam robe. OK, objektivne su okolnosti danas takve da nijedan projekt ne može pitanje svoje financijske održivosti prebaciti na nekoga drugoga, nego ga mora riješiti sam. Međutim, krenuti od, ali i ostati na tvrdnji „kultura je roba, ‘ajmo na njoj zaraditi“ gotovo je sigurno jamstvo da u tome nikad nećemo uspjeti. Kulturni resursi, pogotovo oni lokalni, na različite su načine povezani s lokalnim načinom života, privređivanja, s lokalnim prirodnim bogatstvima, prometnim položajem, mentalitetom ljudi itd. Pa ako s jedne strane imamo specifičnu isprepletenost različitih povijesnih, društvenih, zemljopisnih i drugih faktora, zašto tako često krivo mislimo da nam opći razvoj mogu donijeti različiti dobronamjerni, ali manje-više otrcani marketinški trikovi bez dubljeg sadržaja? Danas imamo situaciju u kojoj gotovo svaka hrvatska općina ima neku „staru ruševinu“ i pripadajući viteški turnir, ili folklornu manifestaciju, ili etno-kuću… U tim izoliranim, jednokratnim i, globalno gledano, najčešće ne pretjerano atraktivnim manifestacijama i lokacijama, lokalne zajednice traže zalog nekakvog fantomskog turističkog i gospodarskog procvata. U međuvremenu, većinu njih more konstantni rast nezaposlenosti, starenje stanovništva i odlazak mladih ljudi.
„Kratki spoj“ nastaje u dezinformiranosti, da ne kažemo obmanutosti. Hrvatska je zemlja u kojoj su industrija i poljoprivreda – dakle oni sektori koji zapošljavaju trajno i u većem broju – na koljenima. U predstojećim se godinama na tom planu vjerojatno ništa neće drastičnije promijeniti. „Požar“ bi, s obzirom na forsiranje Hrvatske kao ponajprije turističke ekonomije, trebao ugasiti uslužni sektor, tj. turističke djelatnosti, kreativne industrije i slično. U redu, optimisti smo, pa ćemo reći „nije neizvedivo“. No da je nelogično, to sigurno. Ne kaže se bezveze da je uslužni sektor tercijaran. Drugim riječima, trebao bi se nadovezivati i nadopunjavati s nečim realno i neposredno proizvodnim. Kao što je već rečeno, mi ovu privrednu zaokruženost nemamo. A kao Europljani, duboko vezani za povijest, tradiciju, kontinuitete i regulaciju, nemamo ni masovnu spremnost – zašto bismo je i imali – da se preko noći pretvorimo u „poduzetne Amerikance“ koji će ni iz čega stvoriti robu ili uslugu.
Što nam, dakle, preostaje? Na području naše branše, inteligentno i promišljeno, a ne stihijsko gospodarenje kulturnim resursima. Preostaje nam pokušaj da na temelju bogate kulturne baštine stvaramo ne kičaste i nerentabilne poluproizvode i (ne)kulturna iskustva, nego autohtone proizvode visoke dodane vrijednosti i međunarodne prepoznatljivosti. Jedino tako možemo (donekle) uspjeti od nečega neplanskog i sezonalnog stvoriti cjelogodišnju održivu industriju, uz koju će biti mjesta i za kulturu kao javni resurs.
No dug je put do kile pljesnivog sira za 100 eura i njime financiranog općinskog kulturnog centra. U tom hodu po žici s neizvjesnim ishodom, vrlo važnu ulogu imaju međusobna komunikacija, razmjena iskustava i umrežavanje svih potencijalno zainteresiranih aktera. Stoga ćemo seriju Reciderovih uvodnih „teorijskih“ izlaganja u dogledno vrijeme zaključiti tekstom o značaju koji za definiranje najprikladnijeg modela valorizacije kulturnih potencijala neke sredine imaju proces konzultiranja i upravljanja kulturnim resursima (Cultural Resources Management).
