„Jedna cjelovita, sveobuhvatna reforma“, kako ju je opisao g. ministar financija, dotakla se i (dijela) mikropoduzetnika. Izmjenama i dopunama, u članku 21 stavku 2 Zakona o doprinosima (NN 115/2016) običnu je točku zamijenio jedan cjeloviti, sveobuhvatni zarez. Njime je otvoren prostor odredbi prema kojoj mjesečna osnovica za obračun doprinosa osiguranika „koji je istodobno kod poslodavca član uprave trgovačkog društva ili izvršni direktor trgovačkog društva ili upravitelj zadruge ne može biti niža od umnoška iznosa prosječne plaće i koeficijenta 0,65.“
U prijevodu, u 2017. će se doprinosi iz i na plaću osoba zaposlenih na radnom mjestu direktora obračunavati prema minimalnoj osnovici od 5.030,35 kn. Primjerice, ukupni trošak plaće direktora prijavljenog na „minimalac“ (u 2017. 3.276,00 kn), prema dosadašnjem bi obračunu iznosio 3.839,47 kn. S povećanjem osnovice za obračun doprinosâ, iznosit će 4.141,21 kn. Pribroji li se efektima novog načina obračuna „direktorskih“ doprinosa porasli iznos minimalne plaće, u 2017. će ukupni trošak „direktorskog minimalca“ porasti za 484,57 kn. Istodobno, zbog nominalne osnovice doprinosâ za 1.754 kn više od stvarne, njegov neto iznos spast će s oko 2.500 na 2.269,93 kn, što je 350,87 kn manje od opće minimalne neto plaće u zemlji za 2017. Teško je procijeniti koliki će točno broj (mikro)-tvrtki odredba „zakačiti“, no imamo li u vidu da ih u Hrvatskoj posluje oko 95.000 (preko 90% svih naših tvrtki), za pretpostaviti je da se radi o sasvim pristojnom broju.U redu, jasno nam je: otkupit ćemo INA-u, nabaviti eskadrilu rashodovanog američkog željeza, dogovorili smo se sa sindikatima, napuhali proračun – da bi se moglo, mora se i imati. Pritom je podizanje osnovice za „direktorske doprinose“ prilično suptilan način da se bez puno buke uvede de facto parafiskalni namet koji je iznosom nešto manje, međutim, načelno itekako, sve samo ne suptilan. U smislu iznosa, na godišnjoj razini riječ je o do 5.800 kn neplaniranih rashoda. Cifra koju veliki (kako iz privatnog, tako i iz javnog sektora) doživljavaju kao „kikiriki“ za dnevnu reprezentaciju, nemalom broju mikro-tvrtki ili startup-ova predstavlja 5 ili 10% ukupnih godišnjih prihoda! Odredba je, strukturno i simbolički, još problematičnija na načelnoj razini. Prvo i osnovno, ako djelujemo u okviru slobodne tržišne ekonomije i prema načelima privatne inicijative – a volimo isticati da je tako – zašto ikome uopće pada na pamet da odredbama zadire u kretanje minimalne direktorske plaće (a istodobno mu, gle čuda, ne pada na pamet regulirati maksimalnu)? Po logici stvari, direktor na „minimalcu“ je u 99,9% slučajeva ujedno i vlasnik, odnosno nositelj poduzetničke inicijative koji se svjesno i dobrovoljno odriče danas, da bi stvorio nešto što će punu ekonomsku i društvenu vrijednost imati sutra.Drugo, ako, kao što rekosmo, propovijedamo vrijednosti privatne inicijative, kulture poduzetništva, poslovnog planiranja itd., te na razini nekoliko ministarstava i pripadajućih agencija (gospodarstvo, poduzetništvo, rad i socijalna skrb, obrazovanje…) provodimo i određene mjere u tom smislu, zašto administrativnim potezom jednog ministarstva dovodimo u pitanje smisao politika osmišljavanih u sklopu svih ostalih tijela? Npr., natječaji ili kreditne linije Ministarstva poduzetništva, HAMAG-a ili HBOR-a kao uvjet za ostvarivanje potpore od mikropoduzetnika traže zaposlenost ili zapošljavanje minimalno jedne osobe. I dosad je nemali broj mikropoduzetnika i poduzetnika početnika, dakle gotovo bez iznimke direktora-vlasnika, teško i nevoljko udovoljavao ovom (doduše, legitimnom i razumnom) zahtjevu, ili naprosto zbog njega odustajao od apliciranja. Ne treba nam baba Vanga da bismo predvidjeli kako bi moglo biti ubuduće, pod dojmom ovakvih „poruka ohrabrenja“ od strane države.Nadalje, u pitanje se dovodi i smisao koncepata kao što su j.d.o.o. ili samozapošljavanje (HZZ potpore za samozapošljavanje također uvjetuje zapošljavanjem na puno radno vrijeme). Posredno, miniraju se i sav trud i novac koje različite javne i privatne organizacije ulažu u poticanje kulture poslovnog i strateškog promišljanja i planiranja. Kakva korist od radionica, seminara i poslovnih planova, ako smo navečer zaspali s jednom financijskom konstrukcijom u glavi, a onda se ujutro, ni krivi ni dužni, probudili s „rupom“ promjera 10% godišnjeg prihoda? Naposljetku, tu je i zvonki simbolički „šamar“. Ispada, naime, da su radna mjesta nositelja mikropoduzetničkih projekata, odnosno poslovnih priča u nastajanju, najmanje vrijedna u čitavoj nacionalnoj ekonomiji – kao što smo vidjeli, samo je direktorima dodijeljena „povlastica“ da primaju neto plaću 350 kuna nižu od minimalne zakonom implicirane. Država si je pak dodijelila čast da tu razliku spremi u svoj i džep mirovinskih fondova (valjda kako bi nam je sačuvali i oplodili za „stare dane“).Unatoč širini svojih posrednih i neposrednih (negativnih) učinaka, operacija „direktorski minimalac“ prošla je praktički nezamijećeno. To ukazuje na još jednu zanimljivu dimenziju cijele priče. Kao što je spomenuto, odredba je pogodila ponajprije samozaposlene i najmanje mikropoduzetnike, poduzetnike početnike, freelancere „institucionalizirane“ kroz formu j.d.o.o.-a i sl. Iako je službena propaganda redovito slavi i promovira, ova se sve brojnija klasa zapravo nalazi na nebranjenoj i neorganiziranoj vjetrometini (slično je i s „honorarcima“ koji su reformom također ostali „kratkih rukava“). Iza nje ne stoje ni sindikati zaostali u „filmu“ 20. stoljeća, ni zvijer državnog proračuna i pratećeg klijentelizma, ni uskogrudni interesi krupnog kapitala. „Procvala“ na kombiniranoj podlozi višegodišnje recesije i otežanog zapošljavanja, poduzetničke ideologije te želje za profesionalnim i osobnim ispunjenjem, ova skupina puna je nedorečenosti i proturječja. S jedne strane, slavi nas se kao self-made men koji ne čekaju, nego stvaraju prilike, inoviraju i vuku ekonomiju naprijed. Istodobno, i nas vuku, ali za nos. Lake smo mete na nišanu većih i jačih. Ne preostaje nam stoga nego da se, ako ništa drugo, znamo utješiti. Shvatimo tih nekoliko tisuća godišnje, koje nam je država elegantno „digla“, kao investiciju – uložili smo u spoznaju da smo Alije Sirotanovići 21. stoljeća.
(L. Jakopčić, izvorno objavljeno na portalu Businessin.hr, 05.01.2017.)
