Zakon o poljoprivrednom zemljištu (NN 20/2018) koji je stupio na snagu u proljeće ove godine, dočekan je kao svojevrsni popravak svega što je prethodno zakonsko rješenje „zaribalo“. Upravljanje državnim poljoprivrednim zemljištem vraćeno je na razinu gradova i općina, dok je nadležna centralizirana agencija, koja je poljoprivrednim zemljištem upravljala prethodnih pet godina, ugašena. Zemlja je, dakle, u teoriji ponovno u rukama onih koji su u potrebe na terenu najupućeniji.
Kakvo je trenutno stanje procesa „povratka zemljišta kući“? Uz načelne, ali u praksi još nepotvrđene odlike novog starog načina raspolaganja, dosad smo se imali prilike susresti ponajprije s izazovima proceduralnog labirinta. Iako njegov nositelj, lokalna samouprava u procesu raspolaganja ovisi o natječajnim i drugim pravilnicima koji tek trebaju biti usvojeni, kao i o suglasnostima i smjernicama nadležnih službi, ponajprije Ministarstva poljoprivrede. Živimo u Hrvatskoj, pa je to postupak koji zbog različitih, manje-više poznatih razloga traje.
Što nas čeka na kraju puta? Pri donošenju Zakona, dosta se raspravljalo o tome ide li se ponovno na ruku tzv. velikim igračima, ili je zakonsko rješenje zaista skrojeno po mjeri malih poljoprivrednika. Kako sada stvari stoje, možda ne ide niz dlaku velikima, ali nije ni radikalno za male. Uostalom, u najvećem broju slučajeva, najbolja i najisplativija zemlja ionako već jest dana u dugogodišnje oblike raspolaganja (zakup), kojih se ovaj Zakon ne dotiče. U gospodarenju onime što je ostalo, protežira se raspolaganje putem zakupa na 25+25 godina. Drugim riječima, država nije sklona prodaji poljoprivrednog zemljišta. Npr., poljoprivrednik ne može kupiti državnu česticu veću od 1 ha, ako se ova nalazi u kategoriji vrijednog i osobito vrijednog obradivog tla (boniteti P1 i P2). Pa ti okrupni posjed kvalitetnom zemljom! Ili, nemoguće je kupiti zemlju koja graniči s građevinskim parcelama. Načelno dobra namjera koja, međutim, u praksi često onemogućuje da se za ozbiljnu poljoprivredu neupotrebljivi „ficleki“ uklope u okućnice. Kad se ovim i sličnim problematičnim mjestima regulative, u praksi dodaju zabilježbe Hrv. voda ili Šuma, odnosno činjenica učestale nesređenosti zemljišno-knjižnog stanja – nagledali smo se npr. čestica upisanih na erar Kraljevstva SHS, pa prava služnosti za „odlomke opanaka“, pa čestica s 1000 i više suvlasničkih udjela — manevarski prostor dodatno se sužava.
Ipak, to ne znači da ga nema. Stanje u hrvatskoj poljoprivredi je takvo da bi svi sve odmah i sad, i to po mogućnosti bez mijenjanja ustaljenih poslovnih modela i običaja. A to naprosto ne ide, a još će manje ići nakon što 2020. (ili 2023.) istekne moratorij na prodaju zemlje stranim kupcima. Što se malih poljoprivrednika i njihovih lokalnih zajednica tiče, „preživjet će“ specijalizirani i inovativni.
Stoga Recider projekt radi na razvoju upravo takvih rješenja. Npr., zainteresiranim općinama na području središnje Hrvatske planiramo ponuditi pripremu i provedbu projekata stvaranja zona „vikend-posjeda za Zagrepčane“. Cilj je male i neiskorištene čestice državnog poljoprivrednog zemljišta prodati platežno sposobnim stanovnicima Zagreba koji u sve većoj mjeri traže komadić zemlje na kojem bi zasadili vrt i opustili se od gradske vreve. Osim što bi se zemlja stavila u funkciju, ostvario bi se i veći priljev kapitala, znanja, a u konačnici vjerojatno i stanovništva u pasivizirane ruralne krajeve. Iako u ovom modelu postoje još neke prepreke koje treba otkloniti, na tragu smo mu. Ako ste za akciju, javite nam se!
