Nadahnuti naslovnom fotografijom, danas se pitamo: što je autentičnost, pojam kojeg se često prvog laćamo u želji da svoje turističke proizvode, priče, događanja itd. predstavimo kao posebne i vrijedne posjećivanja? Nadalje, kako autentičnost doživljavamo i kakvu autentičnost tražimo kao turisti?
Većina nas rado posjećuje destinacije koje nam nude „otkrivanje“ i „uranjanje“ u „stvarni“ život lokalne zajednice i njenu baštinu. Pa ipak, često se uhvatimo kako snimamo selfie s gradskim stražarom u „povijesnom“ kostimu od poliestera, kako uživamo u „otkrivanju“ srednjeg vijeka pomoću touch screena, itd. itd.
I ruku bismo u vatru dali da je to izvornija slika nekog mjesta od automobila ili kante za otpad „nasađenih“ na gradske zidine, iako taj automobil i ta kanta – osim što „upropaštavaju“ „instagramable“ kadar – pokazuju da pod tim stoljetnim zidinama i danas netko živi.
Nismo prvi koji se ovo pitaju, no ne škodi uvijek iznova ponavljati: nije li zamrzavanje nekog mjesta u „autentičnosti“ i „izvornosti“ oblik nasilja nad njime? Bi li lokalno stanovništvo i u 21. stoljeću trebalo prometovati na konjima, a otpad i nečist bacati kroz prozor, kako se to činilo nekad, samo da bi se turist osjećao „uronjeno“ u lokalnu povijest (koja bi ga, btw, u konkretnom primjeru uronila i u štošta drugo)?
Ukratko, je li koncept autentičnosti precijenjen (hrv. „overrated“), radi li se o marketinškoj podvali, ili cijela stvar ipak ima smisla?
