Navodi jedan lokalni turistički vodič: velikaška obitelj ta i ta ostavila je neizbrisiv trag u našem kraju. Tijekom 400 godina njene vladavine podignuti su crkva i vlastelinski dvor. Dvije zgrade u četiri stoljeća – dobra neka bilanca… Vodiči, festivali, ture, FB i IG stranice puni su sličnih fraza i frazica koje nemaju previše veze s našom stvarnom prošlošću, pa samim time ni s onim što nam je ona ostavila u naslijeđe. Konkretno, najveća vrijednost gore spomenutog kraja – a mogao bi to biti bilo koji kutak Lijepe Naše – nisu dvije-tri tipske gradnje iz feudalnog doba, nego krajolik i u njega utkan način života običnih ljudi. Nažalost, od tog krajolika i od te kulture življenja danas nije ostalo gotovo ništa. Među inim i zato što je vjekovno, često dramatično siromaštvo – lovu su gospoda, kao i danas, uglavnom iznosila iz zemlje – usadilo prijezir i stid spram „seljačkog“, iako je u najvećem dijelu Hrvatske upravo seljačko i ruralno jedina autentična baština.
Što danas možemo vidjeti umjesto nje? Kričave fasade, predimenzionirane gradnje, devastiranu prirodu, fetiš na plastiku, betonizaciju i druge nikad dostupnije izraze pokondirenog stila. Samo danas smo u 10 minuta vožnje jednim od najstarijih gradova na Jadranu naišli na beach bar Zanzibar, restoran Santorini, lounge barove Galapagos i Cuba Libre… Da se razumijemo, ne radi se ovdje o zalaganju ni za kakvo etno-čistunstvo. Ono je izraz istog problema, s tom razlikom što će iz braka kratkoročnih interesa i kompleksa manje vrijednosti narodni genij poroditi „Galapagos“, a uvažena institucija zakon o hrvatskom jeziku s pratećim spomenikom.
No, dok površno trubimo o državi, naciji i njenoj slavnoj prošlosti, mi smo u globalu – čast nedostatnoj manjini – duž cijele vertikale od lokalnog birtijaša do ministra zapravo toliko nesvjesni slojevitosti i bogatstva svoje baštine i identiteta, toliko nesposobni i nemotivirani kreativno ih i razvojno izraziti, da to naprosto boli.
A pravi show nam možda tek slijedi.
