Gotovo 200 godina (ca. 1700-1880) prostor slavonske Posavine živio je kao Vojna krajina (granica) Austrije prema Osmanskom Carstvu. Svaki detalj života u toj velikoj open air vojarni bio je nadziran s nekoliko razina vojne vlasti (kompanija-regimenta-General-komanda).[1] Iako život pod komandom i nije uvijek bio baš tako ugodan, revna vojna uprava ostavila nam je mnoštvo podataka o slavonskoj svakodnevici toga doba, upravo zato jer se svojim zapovidima petljala gdje treba i gdje ne treba.
Da ne bi ova vrijedna građa stajala neiskorištena, u novije se vrijeme narod Babine Grede, najvećeg graničarskog sela, dosjetio da bi zapovidi iz vremena Granice mogao iskoristiti za reguliranje i obuzdavanje pokladnih ludorija. U tu svrhu, od 200 godina starih zapovidi Babogredske kompanije načinjen je Pokladni kućni red. Pri njegovoj izradi kontaktirani su i Dvorsko ratno vijeće u Beču, briselska Europska komisija te samostalni konzultanti Matija Antun Relković, Mijat Stojanović i Luka Ilić Oriovčanin.[2] Temeljem mišljenja dobivenih s ovih visoki’ mista, pridržavanje Pokladnog kućnog reda proglašava se neobaveznim!
Odredbe su kako slijedi:
Prvo. Prema naputku g. Stojanovića, ova tri dana ima da se „peče i kuva, vari i priga bez kraja i konca (…) Gazde nikuda od kuće da ne idu, nego samo kod pune i od jela i pila znojeće se trpeze sideć, primaju i odpravljaju goste, čuturu cilujući.“
Drugo. Kompanija i g. Ilić priporučaju: Pokladni jahači „u 7 sati ujutru ovdi skupiti se imadu, i ni na jedan način ne smije nijedan faliti“. Nek’ ih bude „po 30-40 na konjih, kao Turci, soldati, kalfe obučeni, da idu sokakom. Gde znadu da dobra vina imade, tu nek’ se svrate. Kadišto i konjima, osim zobi, vina na misto vode nek dadu.“ Čim se napiju (ne prije :), nek „uzjašu konje, te dva i dva među pivanjem, pocikivanjem, sviranjem u rog i bubanjem jašu dalje, kadišto u drugo i treće selo.“ Četa mora da „ima vođu, koji upravlja. Red nek „zatvara jedan s kandžijom i dicu putem nek tira.“
Treće. Kompanija zapovida: „Pucanje u selu oštro zabranjuje se.“ Nemojte da se desi kao jučer, 26. veljače 1833., kad se „Joso Delić usudio priko otolikih zapovidi iz puške pucati“, za što je „danas sa 15 batina kaštigovan bio“. Ili ko što se također nedavno, 13. veljače 1821. desilo, da se „divojka Matika Verić iz pištolja pucati usudila i Rezu Stivaničević ranila“, za što će se „kod suda regimentskog kratko i dugačko kod kruva i vode kaštigovati.“[3]
Četvrto. Kompanija zapovida i to, „da se nitko usudio nije kakve druge budalaštine suprot zapovidi i regula činiti“. Nemojte da se desi kao 12. veljače 1834., kad je „graničar Stanko Vuković u kiljeru (sobici, op.a.) kod Marice Vuković ufaćen.“ A također i „graničar Adam Kokanović s divojkom Evom Matasović u njegovom kiljeru u nevrime ufaćen.“ Pa su „takovi dva za prvi put svaki sa 15 batina, a ove dvi sa 24 sata u kompanijskom areštu kaštigovani.“
Peto. Kad smo već kod šokačkih nestašluka, prenosimo i pokladne zapovidi od 10. veljače 1830., odnosno od 14. veljače 1841.: „koja se divojka ili žena u crkvi namaljana ili nafarbana vidila bude, hoće se potlim mise iz crkve u arešt dovesti… Osim toga, „imade svaki gazda ženskoj čeljadi otu zapovid kazati, da na sokaku vike i vriskanja ne čine, kako dosta običaj imadu.“
Šesto. Nema, evo, tri tjedna da je 10. veljače 1830. naš „babogredski gospodin paroh kompaniji tužbu pridao, da u nikojim kuća potlim pol dana prije službe božje iliti večernje, skupštine i kolo održaju se, i iz oti uzroka mladež na kršćanski nauk ne dolazi, i tako i po noći sve muško i žensko pivajući i vičući po sokaku hodi, a u crkvu obdan ni na jedan način neće dojti. To je njemu vrlo za čudo, iz koga uzroka u crkvu neće nitko, a u kolo i na ‘rđava vladanja sve more ići (hm, čudna li čuda!).
Kao odgovor na ovu pritužbu, dajemo kao sedmo i zaključno: Ne uzmite, gospodine paroše, narodu za grijeh! Pa i „Turci, gledeći preko Save naše šafingare i tri pokladna dana, vele: ‘Kauri tri dana pobudale, a na čistu sredu, kad jih njihov papaz pepelom pospe, opamete“. Stoga kompanija po ovom pitanju ne može nego ponoviti zapovid od 01. veljače 1840.: „Veselje obnoć to jest igra za mladež i drugu čeljad samo za vrime fašinga dopušta se. U korizmi ne smije se nitko potlim 10 sati obnoć niti u birchauzu niti u pivaru zadržati, jer koji se najde, hoće areštit i potlim kaštigan biti!“ No sada, „gdi su pokladni dani, može se i potlim 10 sati u birchauzu zaderžati i veseliti se.“
Uživajte zato dok možete, jer sve što je lipo, kratko traje!
[1] Kompanija ili satnija; regimenta ili pukovnija.
[2] Dvorskim ratnim vijećem se u vrijeme Habsburške Monarhije nazivalo ono što danas znamo kao ministarstvo obrane. Relković, Stojanović i Ilić Oriovčanin su poznati slavonski učenjaci 18. i 19. stoljeća.
[3] Iznimno, u točki 3 se pridržavanje Pokladnoga kućnog reda proglašava obaveznim!
