Ovog tjedna zavirujemo u susjedno dvorište, posvećujući riječ-dvije slovenskom modelu razvoja održivog turizma. Dok se Lijepa Naša samozadovoljno koprca u zamki turizma sunca i mora, Slovence su njihovi sunce i planine poveli nešto drugačijom stazom. Tamošnja Turistička zajednica je još 2015. započela brendiranje zemlje kao zelene destinacije. Već iduće godine Ljubljana je proglašena najzelenijim gradom Europe. Proces se odvija sustavno te zadire mnogo dublje od prigodnih marketinških kampanja i poruka. Prilagodba zakonske eko-regulative, stvaranje zelenih ruta, certificiranje eko-ugostitelja (Slovenia Green Cuisine), educiranje građana (ekološki ionako već prilično osviještenih). Primjerice, u članku 2 slovenskog zakona o gradnji stoji da javni interes u kontekstu gradnje podrazumijeva, među ostalim: „očuvanje okoliša, prirode, voda i kulturne baštine; uklopljenost objekata u prostor; arhitekturu kao izraz kulture; usklađenost objekata s okolinom tijekom cjelokupnog vijeka trajanja…“
Usporedbe radi, čl. 2 istovjetnog hrvatskog zakona navodi da se njegove odredbe odnose na gradnju svih građevina na području RH, osim rudarskih i vojnih objekata… Uglavnom, dok se mi samo možemo nadati da i kod nas netko neće namirisati kakvo nalazište litija, Slovenija se pozicionira kao svjetska zelena destinacija broj 1. Dok njene zelene turističke priče i vinjete završavaju na naslovnicima i u reportažama BBC-ja, Forbesa, Guardiana, National Geographica, mi se prema svom prostoru odnosimo kao da sutra ne postoji.
Na jednom praktičnom primjeru, to be continued…
Foto: Dreamstime/Erik Žunec
