Blog sekcija stranice recider.com namijenjena je ne samo objavi informacija vezanih za poslovanje Recider projekta, nego i korisnih linkova, edukativnih i raspravljačkih tekstova te komentara i sugestija svih zainteresiranih strana. Cilj ovog bloga nije stvaranje lažne slike o kulturnoj baštini koju je preko noći moguće pretvoriti u tvornicu novca. Naprotiv, kroz razmjenu mišljenja i perspektiva, Recider blog želi doprinijeti stvaranju realnije i jasnije predodžbe o nečemu o čemu se puno govori, ali se u biti malo toga zna. S tim u vidu, blog otvaramo tekstom koji će pokušati dati pregled razvoja i povijesne dinamike pojma kulturne baštine.
Općenito govoreći, kulturna baština (Cultural Heritage) označava one dijelove društvene i prostorne okoline nekog kolektiva, za koje pripadnici tog kolektiva smatraju da svjedoče o njegovom povijesnom porijeklu, identitetu i civilizacijskim dosezima. Ovo iskonsko i u osnovi vrlo jednostavno uvjerenje o „uzvišenosti“ pojedinih elemenata ljudskog okoliša, od kraja je 18. i tijekom 19. stoljeća služilo konstruiranju modernih europskih nacija (svi znamo ponešto o „ilircima“ i „narodnom preporodu“). Potičući prikupljanje i klasifikaciju „narodnog blaga“, društvene su elite poticale stvaranje jedinstvenog društvenog, ekonomskog i kulturnog prostora. Tako su na repu procesa stvaranja nacija po nacionalnim metropolama otvarane i ustanove poput muzeja, knjižnica, biblioteka i arhiva (npr. u Zagrebu: Narodni muzej, 1846., HAZU, 1866., Hrvatski državni arhiv, 1870., Nacionalna i sveučilišna biblioteka, 1874.). Unutar ovih znanstvenih i pedantnih organizacija razvio se ideal popisane, rekonstruirane i konzervirane baštine. Jasno, u okviru takvog ideala mjesta je bilo isključivo za fizički opipljivu i od svakodnevnog života izoliranu baštinu. Jer ipak se u nju, „kao u kakvu knjigu od kamena, bila nastanila nacionalna memorija“ (riječi Francuza Théodora Reinacha, tvorca jednog od prvih zakona o upravljanju baštinom, iz 1913. g.). Tradicionalnim pogledom na fenomen kulturne baštine obilježena je čak i mnogo nam bliža UNESCO-va Konvencija o svjetskoj baštini (World Heritage Convention) iz 1972. Naime, i njen se odnos prema baštini vrti ponajprije oko „lokaliteta“ (Sites) i „spomenika“ (Monuments) koje treba konzervirati i sačuvati.
Ipak, 1970-e su i vrijeme u kojem se, pod utjecajem etnologije i antropologije, počinje razvijati uključiviji i fleksibilniji koncept kulturne baštine. I sam pojam Cultural Heritage u smislu u kojem ga koristi suvremena struka, profilirao se upravo tih godina. Uglavnom, kao što vjerojatno i pogađate, promjena do koje je došlo u igru je uvela i kategoriju nematerijalne kulturne baštine. Kao nositelji povijesnog iskustva i naslijeđa počinju se razmatrati i skromni, „obični“ predmeti i prakse proizašli iz narodne svakodnevice. U praktičnom smislu ovo je stvorilo preduvjete da se kulturnu baštinu počne promišljati u okviru njenog odnosa ne samo s apstraktnim, nego i s konkretnim ljudskim zajednicama, njihovim potrebama i afinitetima. Uz paralelni razvoj pokreta za ljudska prava i zaštitu okoliša, redefinirani se i humanizirani pojam kulturne baštine našao ruku pod ruku s pojmovima integracije i održivog razvoja. Tako posebice europski strateški dokumenti s početka 21. stoljeća, poput Okvirne konvencije o značaju kulturne baštine za društvo (Framework Convention on the Value of Cultural Heritage for Society ili skraćeno Faro Convention) iz 2005., kulturnu baštinu promatraju kao “skupinu iz prošlosti baštinjenih resursa koje ljudi, neovisno o vlasništvu, doživljavaju kao refleksiju i izraz svojih vrijednosti, vjerovanja, znanja i tradicija u neprekidnom razvoju.” Stvari se, međutim, ne kreću nužno pravocrtno prema happy endu. Primjerice, UNESCO-va Konvencija o očuvanju nematerijalne kulturne baštine (Convention for the Safeguarding of Intangible Cultural Heritage) iz 2003., kao oblike zaštite nematerijalne baštine definira i njeno praktično prenošenje, revitalizaciju i promicanje. No što sve papir neće otrpjeti! U praksi se i revitalizacija nematerijalnih kao, reklo bi se, životnijih oblika kulturne baštine opet prečesto svodi na mehaničku konzervaciju i prigodno pokazivanje. Tako se ponovno vraćamo pitanju “Gdje je tu život?” Drugu važnu dimenziju problema čini nekritičko – iako ne nužno i neopravdano – jednačenje pojmova kulturne baštine i kulturnih resursa.
No to složeno pitanje nećemo sada otvarati. Ne bismo Vam htjeli dosaditi i prije nego što smo počeli. Pitanje baštine kao resursa, kao i s njim povezan koncept upravljanja kulturnom baštinom/kulturnim resursima (Heritage Management/Cultural Resource Management), ostavljamo za neku od sljedećih prigoda!
