(Scroll for English)
Počevši od danas, na ovom ćete mjestu svakog vikenda moći pronaći novu priču iz povijesno-putopisno-vodičke studije Gladijadori: povijest svakodnevnog života u Hrvatskoj. Ovdje samo nekoliko napomena, u slučaju da se pitate zašto „GladijaDori“ umjesto „GladijaTora“, kako povijest svakodnevice, što mislimo pod pojmom „povijesno-vodički“… Što se tiče prvog, nije riječ o tipfeleru, nego o simbolici: vjerne pratiteljice hrvatske svakodnevice kroz povijest su “glad i jad”, ali i borba za samoodržanjem u kojoj je humor često bio/jest važan obrambeni mehanizam. Ukratko, prosječni stanovnik Hrvatske možda nije u tjelesnoj formi gladijaTora, ali ima sve vještine potrebne za titulu gladijaDora.
Što se ostalog tiče, o temama svakodnevice pišemo iz jednostavnog razloga što su zanimljivije od „službene“ školske povijesti. Kombiniranje pak povijesnih i putopisnih („vodičkih“) elemenata ne proizlazi iz toga što imamo bogatog sponzora iz Vodica (nažalost, nemamo:/), nego iz namjere da zanimljive povijesne priče iz Gladijadora kroz ostale aktivnosti projekta Culsperience: Croatia to know pretočimo u tematske itinerare, rute i doživljaje za putoholičare koji žele više i radoholičare kojima je dosta svega!
No dosta mudrovanja, prepuštamo vas tekstu.
*
Početak je godine 1784. Upravo su stvorene Sjedinjene Američke Države. U Velikoj Britaniji se zahuktava industrijska revolucija: broj parnih predilica na Otoku približava se brojci od dva i pol milijuna. Na drugoj, nešto egzotičnijoj strani Europe, Dalmaciju, tada pokrajinu Mletačke Republike (Venecije), posjećuje vjerna pratiteljica dugoga srednjeg vijeka – kuga. Što ti je život: gradovi poput Zadra, Trogira, Splita ili Dubrovnika krajem 18. stoljeća iza sebe imaju dvije tisuće godina staža u ulozi oaza „moderne civilizacije“, na prostoru koji je najveći dio povijesti proveo kao ne odveć moderan. No u času kad se Zapad našao na pragu „pravog“ modernog doba, onog čije tekovine danas uživamo, naši dalmatinski junaci tek su provincijski gradići posrnulog mediteranskog imperija, i samog na putu u ropotarnicu povijesti.[1]
Steže tako kuga obruč oko Splita, brzinom širenja parnih strojeva po Engleskoj, a Juliju Bajamontiju (1744.-1800.), vjerojatno najvećem i zasigurno najneshvaćenijem intelektualcu splitskog 18. stoljeća, svako malo kroz glavu prođe rečenica dragog mu prijatelja, poznatog talijanskog prirodoslovca i putnika po Dalmaciji, Alberta Fortisa (1741.-1803.): „Nije tvoja sudbina da tamo umreš.“ Malo morgen, misli si na tečnom talijanskom liječnik Bajamonti, obilazeći predgrađa, nailazeći na malaksale težake, lučke radnike i mornare s prištevima na preponama, oteklinama po tijelu i mutnim očima. U luci, u kojoj se mnoštvo robe iz osmanske Bosne, izvorišta zaraze, tovarilo na brodove za Italiju, saznaje za slučaj nekog mornara iz Istre: jadnik je umro, s „čudnovatom crninom na prednjem dijelu vrata, lica umazanog krvlju, tijela potpuno modrog i na rubu raspadanja.“
Ipak, službenim gradskim liječnicima – u čije redove Bajamonti zbog svojih umjetničkih sklonosti i braka s pučankom sve do pretkraj života nije primljen – i dalje treba „crtati“. Umjesto da podignu opravdanu uzbunu, oni uzroke ovih neugodnih smrti odlučuju pripisati – glistama. „Moje je mišljenje bilo sasvim drukčije od onoga ostalih mjesnih liječnika. Umjesto da ljudima ulijevam povjerenje, ja sam ulijevao strah i razmišljao o najtežim posljedicama.“
Danas nam je gotovo nezamisliva katastrofa koja bi u nekoliko mjeseci s lica zemlje mogla zbrisati 60.000 stanovnika Splita, ili 250.000 stanovnika Zagreba. Međutim, u predmoderno doba, koje je na jugoistoku Europe, kao što ćemo kroz naše gladijadorske priče vidjeti, potrajalo vrlo dugo, nedaće sposobne pokositi trećinu, polovinu, pa i više stanovnika nekog grada ili regije, bile su sastavni dio života (barem za one koji bi uspjeli preživjeti). Posljednja velika splitska kuga (treća u 18. stoljeću) nije bila iznimka. U službenim je spisima ostavila 1.264 evidentirane žrtve. No, kako navodi Bajamonti, „javni su spiskovi, zbog silovitosti smrtnosti, pometnje i užasa koji su vladali, bili manjkavi.“ Može se stoga pretpostaviti da je kužna sezona 1784-e odnijela možda i 2.000 života, ili oko 30% stanovništva grada s predgrađima.
Zašto su epidemije bile tako česte i pogubne? Istraživanja povjesničarke Danice Božić-Bužančić (1922.-2002.) upoznaju nas s onodobnim metodama „liječenja“. Vrlo popularan pripravak bila je tzv. terijaka, ljekarija raširena kako među profesionalnim liječnicima, tako i po selima dalmatinskoga zaleđa. Pripisivao joj se blagotvoran učinak na srce i duh oboljeloga (kuga je predstavljala psihički izrazito traumatično iskustvo). Prema principu „klin se klinom izbija“[2], kao osnovni sastojak terijake preporučani su zmijsko meso ili prah (i zmija, i kuga simbolizirali su zlo). Izgleda da se u siromašnijoj, pučkoj verziji ovog „lijeka“ više nego na „klin se klinom“, igralo na placebo efekt, jer je narod „tirjaku“ pripremao od smrekovih bobica te vina ili vode. I dok se terijaku uzimalo oralno, kao provrelu tekućinu, od protukužnih pripravaka s vanjskom primjenom koristili su se oblozi od korijena bijelog sljeza, smrekove smole i starog sala, ružmarinovo ulje s Hvara (ovo ne zvuči loše!) te jedan ready made „pripravak“ – zelene barske žabe. Naime, smatralo se da žabe upijaju zloćudni sadržaj kužnih oteklina i čireva, budući da bi se nakon polaganja na kožu napuhale i potamnile. U svrhu preventive preporučalo se žvakanje kadulje („’ne dopušta čira ni kuge’“), dok se za jačanje psihe konzumirala apja, tj. jabuka sorte Pyrus malus apiola. Zabilježeni su i slučajevi oslanjanja na profilaktička svojstva osušenog gnjurca (Split), konzumacije srca i jetre osoba umrlih od kuge (Murter), kao i dobrog starog probijanja sumnjivih leševa glogovim kolcem. Doduše, ovo zadnje se, barem u Šibeniku 1649. godine, pokazalo kao osobit fail, budući da je kuga te godine stanovništvo Krešimirova grada svela s oko 7.500 na manje od 2.000 ljudi.
***
As of today, here on our blog page every weekend you’ll be able to find a new story from our culture-travel book Culsperience: Croatia to know, based on a history of everyday life in Croatia’s known and less known spots worth visiting. What were once (mis)fortunes of tough life of our ancestors, through Culsperience will become a new story and a cultural travel experience to discover. Aligned with Culsperience storytelling, we’ll offer interesting places, festivities and spots to visit, in order for you to grasp a spirit of Croatia off the beaten path, and beyond the cliché travel-guides.
Our first story takes you to the 18th century Dalmatia, describing what a pleasant place for living it used to be back then.
*
It is early 1784. The United States of America have just come into being. The Industrial Revolution is sweeping over Great Britain. On the other, more exotic side of Europe, Dalmatia, which is under the rule of the Republic of Venice, is being visited by a faithful follower of the long Middle Ages – the plague. Such is life: By the late 1700s, towns like Zadar, Trogir, Split and Dubrovnik have been oases of “modern civilization” for over two thousand years in a region that has spent most of its history as not overly modern. However, at the precise time when the West is on the brink of the “true” modern age, the heritage of which we are enjoying to the present day, our Dalmatian heroes are provincial towns of an ailing Mediterranean imperium, destined for the dustbin of history.[3]
The plague tightens its grip on Split at the speed at which the steam engine gallops across England. Every once in a while, Julije Bajamonti (1744-1800), the greatest and most underappreciated intellectual of the 18th century Split, remembers the words of his dear friend Alberto Fortis (1741-1803), a famous Italian naturalist and traveller in Dalmatia: “You are not destined to die there.” I wish, Bajamonti the physician thinks in fluent Italian while making his visits in the suburbs, where he finds languorous labourers, dock workers and sailors with black spots on their groins, swelling buboes on their bodies and blurry sight. In the town port, where a multitude of goods from Ottoman Bosnia, the source of the infection, are getting loaded on Italy-bound ships, he comes across a sailor from Istria. The poor man dies “with the front of his neck a strange blackish hue, his face stained with blood, and his body turning blue and on the verge of decay.”
Nevertheless, the official town physicians – who only accepted Bajamonti as their equal as he neared the end of his life – still need to be guided to the conclusion. Instead of raising legitimate alarm, they decide to attribute the cause of these unpleasant deaths to – worms. “My opinion was in stark contrast to those of other local physicians. Instead of instilling confidence, I instilled fear and warned of the gravest consequences.”
We can hardly imagine a contemporary disaster that would, in the span of several months, erase 60,000 citizens of Split or 250,000 citizens of Zagreb. However, the premodern age took its while in Southeast Europe. In this period, the hardships that could kill off a third, a half, or an even larger part of the population in a given town or region, were a part of everyday life (at least for the survivors). The last great plague of Split (the third one in the 18th century) was no exception. Public records listed 1,264 casualties. Nevertheless, Bajamonti stated that “due to the violent mortality, confusion and terror that reigned, public records were found faulty”. We can safely conclude that the plague season of 1784 took 2,000 lives or more – at the time, one third of Split and its surrounding areas.
Why were epidemics so frequent and deadly? Danica Božić-Bužančić (1922-2002), a historian who has researched the “methods” of treating the plague at the time, mentions some examples in her work. A very popular preparation was the so-called terijak, a medicine widespread both with professional physicians and the villages of Dalmatian hinterland. It was purported to have a beneficial effect on the heart and spirit of the diseased (the plague was an exceptionally traumatic experience). Based on the “hair of the dog”[4] principle, the main ingredient recommended when making this cure was snake meat or powder. (The reason being that both the snake and the plague were a symbol of evil). In the poor man’s version of the “cure”, the placebo effect turned out to be more important than the actual “hair”, because villagers prepared terijak from berries of the juniper tree mixed with wine or water. While terijak was taken orally, as a boiled liquid, there were several preparations for external application: poultices made with marsh-mallow, spruce resin and old sallow; rosemary oil from the island of Hvar (this doesn’t sound bad, actually!); and one ready-made “preparation”: green toads. It was thought that toads absorbed the maleficent contents of buboes and abscesses, because they would bloat and darken after being put on the skin. For plague prevention, chewing sage leaves was recommended (“admits neither abscess nor plague”), while to strengthen the psyche one was supposed to take apja, an apple of the Pyrus malus apiola variety. Other “attempts” at prophylaxis have also been recorded, such as dried grebe bird (Split), eating the heart and liver of those who died of the plague (Murter), and good old driving a hawthorn stake through suspicious (dead) bodies. The latter turned out to be an ultimate fail in Šibenik of 1649, when plague decimated the population of King Krešimir’s town from 7,500 to under 2,000.[5]
[1] Mletačku Republiku likvidirat će novo vrijeme – revolucionarna Francuska i Napoleon – 1797. godine.
[2] Ili učenije rečeno, „similia similibus curantur“.
[3] The Republic of Venice is going to get trampled by the new times – the revolutionary France and Napoleon – in 1797.
[4] Or, in more learned terms, similia similibus curantur.
[5] Šibenik is reffered to as the town of king Krešimir (ruled 1058-1074) since the latter made it the capital of Croatian Kingdom (at least during his reign).
The publication of Croatian version of Culsperience travel-book (Gladijadori: povijest svakodnevnog života u Hrvatskoj) is supported by the Ministry of Culture of the Republic of Croatia.
